Skip to main content

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji.

Photo by Cole Keister on Unsplash
Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instant, stručnjake. Kako vreme odmiče, shvatam koliko bih bio ništa bez škole, kako nigde ne bih otputovao, ništa znao, nikada upoznao sve te divne ljude širom sveta, bio podstanar. Koliko bi mi vidici bili skučeni, koliko ne bih razumevao svet oko sebe. Koliko ne bih imao prijatelja, jer sam ih gotovo sve stekao u tom mukotrpnom procesu. Sve ono što sam danas od mene je napravila škola. Jugoslaviji i majci Srbiji biću večno zahvalan na toj prilici, a ovo što sada piśem moj je pokušaj da se odužim, sačuvam plamen.

Ne znam da li ste primetili da se karta četvrtog Rajha u naponu snage i karta današnje EU skoro potpuno podudaraju, pogotovo sada posle Brexita. Nazovite me teoretičarom zavere, ali ne verujem da je to puka slučajnost. U novom svetskom poretku, da li namerno ili sučajno, nama (kada kažem nama mislim na Ex-YU) je namenjena uloga robova koji će prati, negovati, voziti i titrati jaja višoj kasti, kako oni o sebi vole da misle. Da bi to bilo moguće prvo nam se moraju staviti lanci neznanja, smanjiti vidici, kastrirati snovi. Da se to već događa postajete svesni na doručku hotela u Beču, Berlinu ili Stokholmu, gde vam čiste sobu i služe doručak ljudi sa ovih prostora.

Sredinom prošlog veka, da citiram Peljevina, kapitalizam je bio umiven, obučen u najlepšu garderobu, trudio se da se pokaže u najboljem svetlu. Sve to da bi nama, koji smo živeli iza gvozdene zavese i njihovoj srednjoj klasi, koju su morali da neguju, delovao lep i privlačan, što je u tom trenutku svakako i bio, da ne mislite da nisam bio zaveden. Stalna pretnja komunizma, socijalizma, društva jednakih, kao mač je visila nad njegovom budućnošću. Imali su neviđenu sreću što su te pokrete vodili gori od njih. Tek nakon pada Sovjeckog Saveza, kapitalizam je slobodno mogao da pokaže svoje pravo, liberalno lice (mnogo me nervira što ovaj izraz označava slobodni kapitalizam, a ne slobodne ljude), koje gledamo i danas i u kojem smo šrafovi koji sistem održavaju u životu zarad nekolicine koja u njemu istinski uživa. Lagao bih kada bi rekao da ne bi voleo da budem na drugoj strani, u grupi odabranih, voleo bih, ali ne po ceni koju smo trenutno prinuđeni da plaćamo. Te okolnosti su nama otvorile prozor, procep, portal, da se iz zemlje nepismenih seljaka, transformišemo u zemlju inženjera, lekara, umetnika, građevinara, arhitekata. Svi mi koji smo imali tu sreću da studiramo u vreme dok se znanje cenilo i koje nam je dalo priliku da se sa pravom poredimo sa najboljim đacima najeminentnijih svetskih škola, znamo vrednost te šanse koju smo dobili. Nažalost nije nas bilo dovoljno da sprečimo invaziju polusveta koja nam se trenutno dešava. Ne kažem da je škola ono što čini čoveka dobrim, preduslov je ono što nosimo iz porodica, ali ona pomaže mnogima da progledaju i vide svet nekim novim, boljim, očima.

U celom svetu znanje i pravo na školu postala je civilizacijska tekovina, dostupna svima i to je dovelo do buđenja svesti i rađanja mladalačkog bunta. Na tom talasu i kod nas zasađeno je seme slobode. Nije trebalo mnogo da neko shvati da je to bila greška, da ukoliko se znanjem zaraze široke mase biće jako teško kontrolisati nadolazeću plimu. Krenula je tiha kontrarevolucija, ne zabrane, već pravljenja sistema u kojem će školovanje biti privilegija bogatih, alfa i beta jedinki, kao u knjizi "Vrli novi svet". Pojedine evropske zemlje još uvek se opiru, ali bojim se bez svesti o opasnosti namere da se školovanje uskrati, moraćemo da čekamo neku novu renesansu.

Paradoksalno je da u trenutku dok smo se mi školovali, škola i nije bila toliko bitna, postojalo je more poslova od kojih ste pristojno mogli živeti, a uređenje se pobrinulo da vam malo šta nedostaje za pristojan život. Ko bi vam danas poklonio stan? Ko bi za vas napravio odmaralište i vodio na more? Ko bi vas besplatno lečio?

Ako ste imali tu sreću da imate žive bake i deke, mogli ste čuti koliko komforno mi danas živimo, koliko je naš život bajka spram njihovih, bez obzira na sve ono loše što danas doživljavamo kao problem i što nas u našoj razmaženosti čini anksioznim. Naši roditelji dobili su priliku da se iz mulja siromaštva izvuku kroz školovanje, tako da je moja majka umesto ovaca na livadi i podmirivanja krava i svinja u 5 ujutro pomijama, čuvala pacijente ili obučavala druge medicinske sestre, uprkos samoći velikog grada i siromaštva kada je u njega došla.

Imao sam tu sreću da posetim neke od najuglednijih fakulteta, nažalost ne i da se okušam kao student. Osećate tradiciju i strahopoštovanje stojeći u dvorištu škole koju je nekada pohađao Njutn i koja deluje kao srednjovekovna tvrđava. Plače vam se kada shvatite koliko su ispred nas, koliko su blaženi prilikom da stotine generacija izvedu na put. Prosto je neverovatno da smo samo u 50 godina uspeli da iznedrimo generacije studenata koji su u svemu bili ravnopravni, ako ne i među boljima. Svako od pojedinaca koji su tamo otišli mogli su da budu novi Dositej Obradović, samo da smo im dali šansu, zasadili ovde i zalivali poštovanjem sve dok ne počnemo da beremo plodove znanja koji bi sigurno rodili. To je ono što su naši predaci radili prodajući njivu i volove, da bi poslali decu u Beč ili Peštu.

Raspadom stare države krenulo je sistematsko uništavanje školstva. U trenutku usvajanja Bolonje jasno je bilo da je to pogrešno, jer je prvo trebalo razvodnjiti  znanje, a onda se ispišati u njega, ne bi li se proces destrukcije doveo do kraja. Do tada je inercija kvaliteta radila posao, teško je zaustaviti lokomotivu u punoj brzini. Radio sam dovoljno dugo na fakultetu, da bih imao svest i o prednostima i o manama našeg starog sistema školovanja. Ne kažem da je ranije bilo idealno, učilo se previše nebitnih stvari, bili smo preopterećeni, nisu stimulisane radne navike. Ali je znanje i upotrebljivost tog znanja bilo je ogromno i to nije samo prazna priča, jer naši stručnjaci, instituti, firme koje su radile na najvećim poslovima i naša vojna industrija koja je bila motor tehničkih nauka to potvrđuju. Umesto da se radi na toj upotrebljivosti, počelo je razbijanje celih oblasti, tako da danas sa naših fakulteta, uglavnom, izlaze studenti bez temelja, gde samo odabrani i najbolji i dalje uspevaju da sklope celokupnu sliku, dok će ostali uglavnom tavoriti na dnu akademske i privredne letvice.

Demoliranjem školstva, teranjem školovanih u inostranstvo, degradacijom profesije, ubijanjem kritičkog razmišljanja, a samim tim i ponosa, obezbeđuju generacije onih koji će odrastati u mraku i koji neće biti dovoljno prosvećeni i slobodni da se odupru nadolazećoj osveti loših đaka i svih loših odluka koje su već počele da se donose i koje nam kao mač stoje nad glavom.

Profesori su podjednako krivi. Uživaju u autonomiji univerziteta, lepo je kada mogu da dolaze 2 sata nedeljeno na fakultet, kada asistenti rade sav posao. Godinama nisu ništa bitno uradili, podučavaju iz praistorijskih knjiga, rabe državnu imovinu otvarajući firme koje zarađuju na studentima, ne plaćaju prostor, struju, porez ili internet. Takvo njihovo ponašanje, nemanje radnog vremena, nemanje obaveza, već samo prava, dodatno je dovelo do toga da se većina kao kurve prodaju vlastima, nemo posmatraju uništavanje svega, samo da ne bi ugrozili to malo privilegija koje imaju. Dozvolili su da lične netrpeljivosti odlučuju o sudbinama saradnika, ubili zdravu ambiciju. Integritet je postao mana umesto vrline, ne tolerišu one koji imaju svoj stav. Prave se da rade, ne žele u penziju, zauzimajući mesto nekome ko stvarno želi da se dokaže. Neke su i direktno potkupili članstvom u upravnim odborima, savetima, telima za razne sertifikacije i ostalim pozicijama gde mogu doći do neke koristi, a za uzvrat su primili žig srama. Najgori su oni koji to sve znaju, samo čekaju kraj radnog veka, ne pogađa ih potop koji dolazi nakon njih.

Ako želite da uništite jedan narod, uništite mu prvo jezik, zatim tradiciju, kulturu i na kraju inteligenciju, koja jedina ume u mraku da upali vatru. Doveli su nas do toga da se stidimo što smo Srbi, da se stidimo svojih predaka, da crvenimo kada neki ludak na Novom Zelandu izvede teroristički napad. Ako imamo premijerku koja je završila večernju školu koju nam prodaju kao elitnu, ministra unutrašnjih poslova sa idiotskog fakulteta sa falsifikovanom diplomom, ministra finansija sa falsifikovanim doktoratom i nekretninama kupljenim od korupcije, retarda od ministra sporta za kojeg znamo kako je zavrišio fakultet, kako deci da objasnimo da je škola ipak neophodna i da će ovim spodobama doći kraj? Setite se samo vremena sankcija, tada se činilo da je dovoljno imati crevo, krš od kola i kanister da bi se lepo živelo. Samo deset godina nakog toga došli smo u situaciju da za iole pristojan posao treba diploma. S obzirom da država dotira belosvetske hoštaplere, može im se da traže prodavca sa diplomom istorije umetnosti. Danas sa diplomom imate neke šanse, a bez nje nikakve, naravno ne govorim o narko kartelu u kojem je polovina državnog aparata angažovana. Treba biti korektan i reći da je sadašnja vlast samo nastavila ono što je započeto petooktobarskim promenama i slinavim Gašom Kneževićem, za koje smo naivno verovali da će popraviti pokvareno, a desilo se suprotno, počelo je uništavanje svega onoga što je bilo dobro.

Doveden je ministar prosvete koji je u direktnom sukobu interesa, drži privatnu školu i koji je u svom malom, sitnom, interesu spreman da uništi sve ono što su generacije pravile, npr. najbolje gimnazije, ne bi li naplatio par stotina školarina i činio tajkunima, narko bosovima, političarima, tako što će im besplatno školovati decu. Uništavanje je sistematično i perfidno, a celokupna akademska zajednica koja bi morala da stavi crni flor i spusti zastavu na pola koplja ćuti. Prvo su degradirali značaj nastavnika i poštovanje prema njima, uništili zavod za udžbenike i dozvolili da plan i program prave privatne firme. Nemam ništa protiv privatnika, i sam sam jedan od njih, ali svima nam je jasno da se oni vode profitom, a ne altruizmom i vrlo su podložni uticaju koji se meri nulama na računu. Sledeće je da se ubije entuzijazam, to je urađeno ukidanjem svih vanškolskih aktivnosti, koje su podsticale dečiju kreativnost, a zatim degradiranjem diploma sa takmičenja, jer danas je akademska korist od njih gotovo nikakva. Na kraju dolazi šlag, ekser u sanduk, inflacija debilnih, besmislenih, cut-copy-paste, diplomskih, master i doktorskih radova, kao i master studija koji služe samo za to da fakluteti zarade dodatnu crkavicu. I naravno tolerisanje bezvrednih škola, prepisanih radova i gnjida od ljudi. Ni to nije dovoljno. Ukida se prijemni ispit za fakultete, jednostavno žele da saseku i najmanju šansu da oni najbolji izađu na površinu.

Ali oni znaju vrednost dobre škole, svoju decu su upisali u privatne koje finansiraju iz sumnjivih izvora, deca pozicije i opozicije se bahate po eksurzijama na bliskom istoku i Malog i Mihajlović i onog govneta Mitrovića i Šutanovca i nedodirljive braće. Izjavio je prvorođeni da će njegov mali biti radnik, jedva čekam da to vidim.

Najviše volim filmove gde mali gubitnici, uprkos svim šansama, uspevaju da pobede ili propadnu u velikom stilu, odlazeći u legendu. Zato je Roki jedan od najpopularnijih filmova svih vremena. Naše, diplome naše dece, znanje, daju nam priliku da budemo Roki u ovom surovom svetu, da i prebijeni ponosno stojimo. Da jednog dana nosimo baklju napretka.

Stavite decu u krilo, dok su mala, čitajte im svako veče, učite ih, plaćajte časove ako možete, vodite na sekcije, crtajte sa njima. Naučite ih da nije sramota učiti, da se ne treba stideti što znaju, da štite najbolje u razredu. Da se druže sa onima koje druga deca preziru.

Možda onda ima nade za nas ...







Comments

  1. https://www.klotfrket.com/2019/03/diletant-opste-prakse/

    ReplyDelete
  2. Napisaću komentar koji u sebi nosi i dobru vest i lošu vest.

    Loša vest će biti poruka da je vaša pozicija, izubijana i bezmalo poražena, takođe i zasnovana na pogrešnim postulatima.

    Dobra vest je što je loša vest deo sheme, koju ću plastično ispričati ovako: Kada je nakon sankcija na čelu vaterpolo reprezentacije došao novi (stari) selektor, on je rekao: „U onome u čemu smo nekada bili najbolji, svi konkurenti su nas ne samo sustigli već i prestigli. Nema veze. Izgradićemo novu taktiku, novu vrstu igre, o kakvoj niko drugi i ne sanja, i bićemo opet najbolji na svetu." Tako je i bilo.

    Da li će neko ostati da se bori do kraja kao Rocky ima slabe veze sa diplomama i znanjem. Dokaz tome je činjenica da je i sam Roki bio bez diploma i slabo obrazovan u smislu o kome vi ovde govorite.
    Na početku ste napisali : Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu

    Mislim da ste ubrzo zapostavili taj zadatak koji ste sebi dali, jer sve što ste objasnili o vrednosti škole jeste vaše divno iskustvo sa profesorkom koja vam je dala ključnu podršku u vašem razvoju.
    Da bi se objasnila vrednost i uloga škole morali bi se pozabaviti uticajem članova nastavnog kadra u broju većim od jedan, na učenike kojih je više nego jedan.


    Škola kao karta za slobodu, koja dovodi do buđenja svesti i rađanja mladalačkog bunta :

    Pošto ste ljubitelj čitanja, knjiga, i saznanja, evo naslova i autora koji su izneli argumente protiv ... i, nadajmo se, utemeljivaća buduće revolucije :

    Jeff Schmidt : Disciplined Minds
    Ivan Illich : Deschooling Society
    Roger Schank : Making Minds Less Well Educated Than Our Own
    John Taylor Gatto : manje-više ceo njegov opus
    Keith Johnstone : "Impro" : uvodno poglavlje
    Simler & Hanson : The Elephant In The Brain : deo o školstvu i obrazovanju
    Jacques Ranciere : The Ignorant Schoolmaster

    Pomenuli ste osvetu loših đaka.

    Kao suprotstavljenu stranu, podsećam vas na preporuke eksperata za konflikte : Priznajte validnost osećanja koje ima druga strana. Još temeljnije, priznajte da druga strana uopšte postoji kao ljudska bića. Pokušajte da se domognete najmoćnijeg oružja : razumevanja druge strane. Ponekad razmotrim mogućnost da loši đaci nisu ništa drugo nego etiketa koja se lepi deci koja se nisu uklapala u školskom sistemu koji je suviše - krut. Fizičar, i bivši loš đak, Eric Weinstein je govorio o ovome.

    Nadam se da sam napisao ono što sam opsiao na početku.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ima i ja za vas dobru i lošu vest. Dobra vest je da ste delimično u pravu, delimično zato što su Džobs, Gejts, itd izuzetak, a ne pravilo i ne možemo se mi kao društvo baviti nekolicinom pojedinaca, ma koliko perspektivni bili. Ne postoji uređena, sređena, država sa urušenim sistemom školovanja, kao što ne postoji ni prosperitarna etnička zajednica koja je neškolovana. Priču o profesorki i Rokiju ste shvatili bukvalno, profesorka je bila samo inicijalna kapisla, sve ostalo mi je dao sistem školovanja, pored svih svojih manjkavosti. Ja vrednost i upotrebu škole objašnjavam na primeru za koji sam jedino merodavan, a to sam ja. Držim da sam talentovan, ali moj put do ovoga gde sam danas bi u najmanju ruku bio stotinama puta teži, a pitanje je i da li bi bio moguč.

      Ne vidim zašto bi vi i ja bili na suprostravljenim stranama, osvetu loših đaka ste ponovo shvatili dosledno. Ovde pričamo o tačno određenim ljduima, koji svoju frustraciju zbog nedostatka obrazovanja, kvaliteta, sposobnosti, ispoljavaju tako što uništavaju sve ono što je još uvek dobro, jedino ako se prepoznajte u tom opisu.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...