Skip to main content

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, smara se i pokušava da izbegne raspravu (prim. autora: možda razmišlja na nekom drugom jeziku, tipa poljskom):

   - Josipe!
   - Tko?
   - Pa kak tko, ti! Sad si Josip, idiote! Druže Josipe, što je najblesavije što bi tvoji sunarodnici uradili za tebe?
   - Boga mu poljubim, mislim da bi pretrćali celu državu uzduž i popreko, za moj rođendan 25-og maja.
   - Ali tebi nije rođendan 25-tog, Točno se sećam da smo sa Hajlom, za tvoj rođendan, najkasnije 7-mog maja, možda i pre, jeli pejotl negde u Etijopiji, onaj što su ti poslali revolucionari iz južne Amerike.
   - Mora bit da si pogrešio, Hajle jes čudan, ali je skroz strejt. No, zna još bit hladno za moj pravi rođendan, volim kad procvjeta lijander na otoku Visu. 
   - Taman će Jovanka bit zauzeta garderobom, a i ti ćeš moć nosit one omiljene bijele rukavice.

"The Relay of Youth was a symbolic relay race held in Socialist Federal Republic of Yugoslavia every year. The relay carried a baton with a birthday pledge to Josip Broz Tito ostensibly from all young people of Yugoslavia"

Još pokušavam da razumem stanje našeg uma, koji nam je govorio da je to sve normalno, da se prave audicije po školama, fakultetima, radnim organizacijama, biraju najbolji đaci, studenti, radnici, kojima će biti čast da nose parče motke nekoliko stotina metara ili nekoliko kilometara. Sa zgražavanjem danas gledamo Severnu Koreju i sletove, a koliko do juče smo isto tako bili spremi da mašemo zastavicama, nosimo smešne kostime i veselo skakućemo po stadionu, obrćući i okrećući puške, trake, zastave i ostala sranja, crtamo šarenim kartonima nasmejana lica na tribinama. A tek sa kakvim smo entuzijazmom gledali prenos na TVu, iščekujući da vidimo zadihanu omladinku koja dahćući predaje motku, dok je Tile merači (a kasnije neko od onih što su i posle Tita bili Tito) i razmišlja da li je vikendica na Bledu prazna, i da li su je već ozvučili pošto Leka planira na odmor s porodicom. Evo zamislite tu sitaciju danas. Stojite u plavom radničkom mantilu, dolaze vam čike u dugim kožnim mantilima i kožnim kapama i pitaju koga ste odabrali za ovu godinu? Birate radnika grubih ruku, skidate ga sa mašine da bi nosio nešto falusnog oblika, lažete ga da će se možda pojaviti na novčanici od 12 dinara. Suludo za ne?

Reći ćete da ondašnji omladinci, udarnici i poštena inteligencija to nije želela, da su ih naterali, da su svi videli besmisao svega toga. Mislim da to apsolutno nije tačno. Nekima je bilo jasno, ali su mudro ćutali da ne bi dovodili u opasnost sebe i svoj najmilije, ali većini je bilo drago, iskreno su želeli da baš njima povere motku, da baš oni ostanu zapamćeni kao nosioci prstena, pardon, motke. Dobro, ne zaboravimo i one pobijene i proterane, kojima nije bilo do nošenja. Da stvar bude još luđa, motka je nošena čak osam godina nakon Titove smrti. Ajde okej, kapiram, volimo ga, nosimo mu motku, ali još osam godina nositi praznoj fotelji? Nosili su je zato što su znali da kada zaboravimo poslednje ludilo i poslednju uspomenu na zajedništvo počeće ono što i dan danas niko od nas normalnih, ne može da zaboravi.


Danas je svima to vreme smešno, ali stanje uma se nije promenilo, samo što ovi koji danas mašu zastavama, trakama i puškama nisu najbolji đaci, u svojoj naivnosti zavedeni slatkorečivošću režima, a prva glava države je jako daleko od Tita u svakom pogledu, ma šta vi ili ja mislili o njemu.  Kako je moguće da smo danas slepi pored očiju i da i dalje mogu da nas ubede u najibmecilnije priče, plasirane u idiotskim novinama i emisijama i to u vreme kada postoji more izvora, knjiga i informacija. Tona govana prolazi svakodnevno, pored svega što smo pregurali preko leđa od II rata do danas. Grad je na kraju leta okićen za Novu Godinu, a mi sa nemom ravnodušnošću to posmatramo. Doduše nadamo se zadihanoj Bugarki. Ne samo da nisu najbolji đaci, nego u mojoj školi, ne bi ih uzeli ni za prvi krug selekcije za slet, jer su se stvarno birali najbolji, one koji su mogli da budu primer drugoj deci i naravno koji su imali fizičke predispozicije da naprave, recimo, zvezdu ili okret preko jedne ruke, što je mene automatski diskvalifikovalo, zamislite tek Vulina. Moga očaja, kada sam shvatio da nema ni teoretske šanse da se nađem na stadionu JNA.

Čak i takve budalaštine pamtim kao lepe (ipak sam bio klinac, nesvestan konteksta), jer su se, u periodu posle Titove smrti, za dan mladosti održavali besplatni koncerti obično na Trgu Marksa i Engelsa, danas Nikole Pašića ili u Hali Pionir, kada sam mogao da vidim neke od tadašnjih likova, za koje smo mislili da su kul, tipa Toni Montano:). Koncert 86-te pamtim, ne samo zato što je bio prvi koncert na koji sam išao sam, sa rođakom iz NSa, nego i zato što smo bili dovoljno dalekovidi da pre pljuska noćnom 26-ticom pobegnemo kući čime smo stekli dodatno poverenje kod roditelja, ničim izazvano.

Ne pišem ovo zbog koncerta, nostalgije, nego zato što sam uplašen te energije, poslušništva usmerenog na drugu, mračnu stranu, a nema sile koja bi se mogla suprostaviti. Malo po malo vraćaju nas u taj mod obožavanja velikog vođe, ali ovoga puta pročišćen, bez svih onih kolateralnih koristi komunizma/socijalizma u kojima smo svi uživali. A hteli to da priznate ili ne, režim u kojem smo živeli za razliku od današnjeg, osim mračne imao je i svetlu stranu. Broj onih, na raznim ideološki suprotstavljenim stranama, koji su svesni opasnosti je veliki, samo se bojim da je naš glas isuviše tih, gomila isuviše oguglala, a mi previše umorni i ogorčeni.

Verujem da je Slobodan, jedan od onih koji je zamišljao, pored znate već koga, da je baš on taj Tito posle Tita, sanjao da mu nose štafetu. Prvih godina, da je samo glasno izgovorio, siguran sam da bi se organizovala, s tim što bi je nosili omladinci uže i šire Srbije, dok bi iz Crne Gore Milo lično uručivao, a Momir samo čežnjivo gledao, jer bi njih generalno mrzelo da trče. Posle je već bilo kasno za tu inicijativu, bio je preokupiran drugim stvarima, iako je Dačić, kao podmladak SPS, to predlagao.

Teši me što su ovi danas nesposobni to da organizuju. Da je samo u pitanju tender za nabavku motke, keteringa na stadionu, zastava, trakica i ostalih rekvizita, ne bi bilo problema, tu su uhodani, ali ovako, gde treba logistika tolikog broja ljudi, nema šanse. Već vidim radnike koji iz Kragujevca trče danas, a ovi što treba da uzmu štafetu čekali ih juče, kada se obrušilo brdo i zatrpalo binu.

Voleo bih da je ovo samo istorijska fantastika, kao u romanu "Čovek u visokom dvorcu", alternativna istorija nekoj normalnoj u kojoj ćemo za par godina živeti. Ali, ako grad bude okićen u martu sledeće godine, za vođin rođendan, počnite polako da se pripremate, prvo za maraton (koji više ne postoji, a postoji), a zatim i za štafetu.

Photo by Pablo Hermoso on Unsplash

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...