Skip to main content

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka.
Photo by Elijah O'Donnell on Unsplash
Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspektom cele priče), ne shvatajući da su njihove metode prevaziđene.

Odeljenje za istrebljenje ideja, skraćeno OZII (čita se kao jedno dugo I), tačnije njegovi ostaci, preuzeto je od strane Leke odmah nakon rata. Otopljavanjem odnosa sa zapadom, dobili smo neprocenjiv pristup materijalima, a mnogi od nas pohađali su razne seminare širom planete, što nam je omogućilo da upoznamo kolege iz čitavog sveta. Neke od njih toliko dobro poznajem, da nevidljivi rukopis njihovog rada, između redova, mogu pročitati na najpoznatijim svetskim portalima,u časopisima ili TV emisijama. U radu nam pomažu, često i nesvesno, mnoge NVO organizacije, koje svojim pristupm, sistematizacijom podataka, stručnim mišljenjima, daju smernice i pomažu u izboru kandidata.

Glavni proboj desio se osamdesetih godina prošlog veka dolaskom Regana i Gorbačova na pozicije navodno suprostavljenih lidera. Oto Fon Duisburg, rehabilitovani nacista, službenik ministarstva informisanja predratne Nemačke, koji je život proveo kao Džon Dust, definisao je ono što zovemo osnovnim postulatom naše branše: "Ideju ćemo najlakše uništiti ako postavimo kompromitovanog čoveka da je promoviše".  Naizgled jednostavna strategija koja je uvela potpunu revoluciju u našom poslu.

Kada krenete da ubijate ideju, neophodno je naći adekvatnog nosioca (faza Čaure). Pre toga je jako bitno da se kompromituju, blaćenjem, lažnim vestima ili lažnim aferama, a ako to nije moguće, onda fizički eliminišu autentični likovi, koji bi možda i uspeli da je realizuju. Mnogo puta ste sa žaljenjem posvetili nekoliko sekundi vesti da je neko nastradao u saobraćajnoj nesreći, ne shvatajući da je naš kamion trajno osujetio nekoga da ideju sprovede u delo.

Kada se od svih kandidata izabere nosilac, prelazi se na II fazu (faza Poverenja), a to je da široki auditorijum uverite u iskrenost, sposobnost i odlučnost nosioca. U međuvremenu u pozadini ceo tim ljudi priprema materijale za kulminaciju, poslednju fazu, odnosno za "Pad u Pakao", kako mi to u šali nazivamo. Naravno da kandidat unapred zna ishod cele priče, jako je bitno da na kraju ostane u životu i da maskimalno uživa u plodovima svoga rada, jer to potpuno demorališe potencijalne, iskrene nosioce i one koji raubovane ideje žele ponovo da ožive.

Faza Poverenja je inače najzahtevnija, neophodne su ogromne kolilčine lažnih materijala, nezahvalno veliki medijski budžet za promociju i gerilsku borbu, koja se odvija paralelno sa medijskom, od uha do uha. Jako je bitno da nosilac deluje kao suprostavljen nama, informacije se vešto biraju tako da neuki i naivni posmatrač postane uveren u iskrenost, hrabrost i odlučnost nosioca. Sama faza može trajati proizvoljno dugo, sve do trenutka kada se proceni da je sama ideja narasla toliko da prestavlja opasnost. Poznati su primeri političara iz Srbije koji su decenijama bili u ovoj fazi, naravno adekvatno nagrađeni za trud. Glavni problem ove faze, za koju još nemamo adekvatno rešenje, je što materijalno bogatstvo aktera je teško sakriti i počinju da se javljaju prve sumnje. Voditelji, urednici, novinari, influenseri, glumci, mobilisani su i jako vodimo računa da niko od njih nema sve informacije.

Najsrećniji scenario je kada ideja atrofira sama od sebe, to je praktično vin-vin ishod, ali nažalost ako je ideja iskrena i snažna, to se skoro nikada ne događa. Kada naraste toliko da već postaje opasnost, prelazimo na terminalne faze III (faza Eskalacije) i fazu IV (faza Terminacije, popularnije "Pad u Pakao").

U fazi Eskalacije ideju naduvavamo do krajnjih granica, istovremeno angažujući sve raspložive resurse kompromitovanih aktera, koji deluju kao katalizator u procesu uništavanja. Potrebno je svaki dobar aspekt ogaditi svima onima koji o njoj ozbiljno razmišljaju i koji uviđaju potencijal. Probaću slikovito to da objasnim: angažujete korumpirane političare da čuvaju kasu, falsifikatore istorije da pišu udžbenike, nepismene da vode školstvo, nadrilekare da vode zravstvo, itd.

Kada je ideja moralno kompromitovana i kada je nagrižena, prelazimo na fazu Terminacije, kada se potuno uništava. Delovanje mora biti tako da svako ko istu ideju pokuša da reciklira u očima javnosti deluje, najbolje kao budala, a ako to nije moguće kao podlac ili recimo fašista. U fazi Terminacije koristi se teška artiljerija, celokupan pripremljeni materijal, najbitnije stvari moraju izgovarati najbesmisleniji likovi. Od kada se sprovodi ovaj proces oporavak neke od ideja je na nivou statističke greške.

Malo sam umoran od ovog posla, svega, ponekad sa setom razmišljam o svim tim idejama koje smo uništili, ali nemam sa kime to da podelim.

Davno bih digao ruke od svega, samo nemam ideju kako ...



Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan