Kada ugledamo nešto lepo, osećamo iz dubine stomaka silu koja nas tome vuče, osećamo potrebu da budemo obasjani nevidljivim zracima kojima nas lepo privlači sebi. I bez obzira šta je to, obuzeti smo istim osećajem unutrašnje sreće koja se iz nas preliva i od naših profanih, običnih, života, pravi svete, izuzetne. To lepo, ima nešto u sebi, što bi se filozofskim rečnikom reklo dispoziciju, moć, da nas očara, i ta moć objašnjava zašto je lepota uvek bila deo religioznog i magijskog iskustva, danas umetničkog. Ako pažljivo čitamo Platona, između redova možemo naslutiti da nas lepo uzdiže do spoznaje božanskog, doduše uz znanje stečeno inicijacijom u misterije. Photo by Stavrialena Gontzou on Unsplash U antici, osnovno pitanje svih pitanja bilo je šta jeste, kao i šta je to što neku stvar čini onim što ona jeste. Drevni ljudi su verovali da u stvarima postoji nešto što ih čini takvim kakve one jesu. To nešto ne može se videti, ne može se osetiti, nije dostupno ni jednom čulu, organu, obit...