Skip to main content

Posts

Varljivo leto '90

Početak devedesetih, vreme kada sam zakoračio u punoletstvo i bio tako željan mladalačke slobode. Napokon nas dvojca, rođak, za mene burazer i ja, krećemo sami na more ispunjeni iskustvima drugih, željni sopstvenog. Pakujemo stvari u dva prepuna ranca sa šipkama, okićena drangulijama i nepotrebnim pomagalima: posuđem, raznom kamperskom opremom koju ćemo, kako putovanje bude odmicalo, gubiti. Uz to i tegla meda, koja će se negde usput razbiti i postati mamac za hordu mrava, i nezaobilazna vreća za spavanje i slamnata prostirka. U hroničnom nedostatku love, rešeni da idemo autostopom, montiramo se na izlazu iz grada, na pumpi Zmaj, u nadi da će nas neko povesti negde u pravcu mora. Svetsko prvenstvo u fudbalu je u toku, mi smo već izgubili, na penale, četvrtfinale od Maradone i ekipe. U vazduhu se oseća nadolazeća oluja, ali svi zajedno uživamo u povetarcu koji joj prethodi, višestranačje se tek rodilo u postkomunističkoj državi. Nismo bili svesni da će uskoro nastupiti prvobitna akumul

Zauvek izopšten

Puš pauza ispred korporativne zgrade, saosećani pogled kolege koji šapuće iza ruke koja mu prekriva usne. Nailaze koleginice, obara pogled, blago mi okreće leđa, prezrivo odbacujući prethodni razgovor. Nakon što su se cipele koje ulaze u lift izgubile iz vida, ponovo se okreće prema meni, ovog puta nedefinisanog pogleda usmerenog iznad moga ramena. Tapše me po leđima, baca cigaretu na pod, pritiska je vrhom cipele i izgovara nešto u smislu da se divi mojoj hrabrosti i nestaje iza teških vrata zgrade. Photo by  Josh Nuttall  on  Uns plash Vraćam se u kancelariju sam, čim sam zakoračio preko praga ogromnog otvorenog prostora, pogledi su se, kao po komandi, razbežali po monitorima i podu. Koračam, bezuspešno pokušavam da uhvatim pogled onih koji su me do juče bodrili, koji su mi se u mračnim zadimljenim ćoškovima lokalnog bara plačući jadali, objašnjavali da ne mogu više da trpe neprestano ponižavanje. Radimo odgovoran posao, možda budućnost države zavisi od istrajnosti naših kar

Na ruševinama Vavilona

Stojim na ruševinama, godine uzaludnog rada su iza nas. Tačno se sećam dana kada najednom više nisam mogao da razumem radnike sa istoka. Otvarao sam usta, gledali su me tupim pogledom, odgovarajući nekim nerazumljivim krikovima. San o kuli, koja bi nas izdigla do samog neba, pružila nam utočište ukoliko On poželi ponovo da nas potopi, pretvoren je u prah. Kako smo mogli i da pomislimo da se možemo sakriti od Njega? Ili mоžda ipak jesmo mogli? The Tower of Babel  by  Pieter Bruegel the Elder Gledao sam kako raste svakoga dana, hiljade ljudi skladno su zidale svoj znoj pomešan sa vulkanskim peskom i kamenom, strpljivo dovoženim iz udaljenih krajeva. Sa njom rasla je i naša gordost, što smo bili bliže cilju i sigurnosti sve više smo okretali leđa Njemu. Verovali smo da i sami možemo postati mali bogovi, ne shvatajući koliko smo slabi, isprazni i neuki. Za to vreme stpljivo nas je pratio onaj koji je Njemu davno okrenuo leđa, pao u tamu. Hranio je našu sujetu i davao nam lažnu si

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f

Strah

Strah je nešto što nas prati ceo život, živi organizam koji je tu sa nama, u nama i pored nas, večito se transformiše, uzima razne oblike i forme. Trudimo se da postanemo dreser straha, ukoliko ga ignorišemo verovatno smo budale, ukoliko dozvolimo da nas sputa postajemo kukavice, ali ukoliko ga zajašemo, kao surfer ogroman talas, može nas voziti, priuštiti zadovoljstvo, sve dok nas ne olupa o šljunkovito dno. U strahu se ne može živeti, jer je život jedan, moramo mu se uvek, sa više ili manje uspeha, suprostaviti i iz njega učiti. Ukoliko mu se prepustimo menjamo sve one slatke sokove života, za bljutavu, užeglu močvaru. " Fear is a feeling induced by perceived danger or threat that occurs in certain types of organisms, which causes a change in metabolic and organ functions and ultimately a change in behavior, such as fleeing, hiding, or freezing from perceived traumatic events." Photo by  Stefano Pollio  on  Unsplash Prvo je to bio strah od maminog pruta ili tatino

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro otklo

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan

Poslednji put

Pamtimo velike gubitke, prelomne momente, ali zaboravljamo one male, koji nam iskliznu, nekako neprimetno da se nikada više ne vrate, bez obzira koliko ih volimo i koliko nam znače. Pokušavam da prizovem razna sećanja i da se vratim u prošlost u tačno te, poslednje trenutake, ponovo ih oživim, ne dozvolim da nestanu. Naša sećanja, mala za svakog drugog, ogromna za nas, ako neko iščupa ostaće samo ogromna praznina, spremna da se ispuni tugom ili još gore ravnodušnošću. Photo by  Aron  on  Unsplash Kao klinci stalno smo išli kod tetke, bili smo nerazdvojni. Pamtim te duge večernje razgovore, poneku raspravu, dnevnu sobu ispunjenu slikama, dugačku terasu na kojoj smo voleli da sedimo posmatrajući reku i avione u uzlaznim i silaznim putanjama, dečiju sobu u večitom haosu. Onako mali i razdragani, užasno tužni što moramo kući, zavalili bi se na zadnjem sedištu našeg, uvek razdrndanog automobila, i već na prvom skretanju uhvatio bi nas umor i san. Svetlosni zraci sa bandera kao talasi

Q8

Boravak u Kuvajtu za mene je posebna avantura. Druženje sa dragim prijateljima, žrtvama našeg egzodusa , odmetnutim i presađenim u deo sveta sa kojim imamo malo toga zajedničkog. Kada sam stigao zaprepastila me sličnost sa Amerikom, vozeći se autoputem kao da me je neko preneo na čuvenu LA dvestapeticu, frapantna sličnost u svakom smislu, uključujući i vozni park. Sličnost se ogleda i u nebrojenim tržnim centrima, često velelepnim džinovskim građevinama, kojima krstare žene prekrivene crnim abajama, okupane parfemima, ispod kojih vire našminkane oči, a ponekad i mrežaste čarape. Tu polako sličnosti blede, da bi razlike postajale sve izraženije. Photo by  JC Gellidon  on  Unsplash Pozitivno me je iznenadila tolerantnost, kada sam kretao na put očekivao sam fundamentalistički nastrojeno društvo koje svira bičevima po leđima neposlušnih građana, međutim, nisam doživeo ni jedno ritualno kamenovanje žena u majcama na bratele, šta više, uglavnom osmehe ili ignorisanje u najgorem slu