Skip to main content

Poslednji put

Pamtimo velike gubitke, prelomne momente, ali zaboravljamo one male, koji nam iskliznu, nekako neprimetno da se nikada više ne vrate, bez obzira koliko ih volimo i koliko nam znače. Pokušavam da prizovem razna sećanja i da se vratim u prošlost u tačno te, poslednje trenutake, ponovo ih oživim, ne dozvolim da nestanu. Naša sećanja, mala za svakog drugog, ogromna za nas, ako neko iščupa ostaće samo ogromna praznina, spremna da se ispuni tugom ili još gore ravnodušnošću.

Photo by Aron on Unsplash
Kao klinci stalno smo išli kod tetke, bili smo nerazdvojni. Pamtim te duge večernje razgovore, poneku raspravu, dnevnu sobu ispunjenu slikama, dugačku terasu na kojoj smo voleli da sedimo posmatrajući reku i avione u uzlaznim i silaznim putanjama, dečiju sobu u večitom haosu. Onako mali i razdragani, užasno tužni što moramo kući, zavalili bi se na zadnjem sedištu našeg, uvek razdrndanog automobila, i već na prvom skretanju uhvatio bi nas umor i san. Svetlosni zraci sa bandera kao talasi prelazili bi preko naših lica, a ispod zatvorenog kapka osećao sam kako se svetlo i tama naizmenično smenjuju. Želeo sam što pre da zaspim, da bi me ćale onako pospanog iz kola preneo u krevet i ostavio da spavam u ušuškanom dečijem spokoju. Pokušavam da se setim tog poslednjeg nošenja, onog trenutka kada sam iskoračio iz dečaštva i zakoračio u život.

Poslednji osmeh ujakov, trenutak kada mu zaigra brk i oko, malo pre nego što će ga smrt zauvek odvojiti od nas (o tome ću pisati u posebnom postu). To je definitivno prelomni momenat od kojeg bi se mogao smatrati odraslim, bez obzira koliko sam mali tada bio, trenutak kada se vreme bezbrižnosti definitivno završilo, mada mi se tada uopšte nije činilo takvim.

Poslednja zajednička vožnja dvadesetesetšesticom ekipe iz osnovne škole, krećemo u prvi srednje, nekolicina nas stoji na zadnjoj platformi, piljim u ogromne grudi bivše školske, izlazimo iz autobusa nesvesni da od tog trenutka postajemo gotovo pa stranci i da nas život više nikada neće približiti.

Poslednji pogled sa trajekta na ostrvo koje mi je toliko značilo, na besmisleni grafit "Živilo oružano bratstvo Srpskog i Hrvatskog naroda", nekoliko palmi složenih u liniju, vetar koji mi mrsi dugu kosu, bela pena koja ostaje iza broda, hotel Isa, kada gledate s mora, sa desne, a "Kut" sa leve strane zaliva, nestaju lagano, tada iz vidokruga, sada već i iz mog sećanja. Na ostrvu, u mojoj glavi, trajno su ostali  da žive svi oni divni ljudi, koji su zauvek obelеžili moje stasavanje.

Poslednji razgovor sa drugom iz osnovne, jednim od onih koje sam najviše voleo i sa kojim sam se najbolje slagao. Stajali smo ispred moje zgrade, pričali o budućnosti, zaljubljenosti, koncertima, njegovoj vožnji biciklom po celoj Evropi, kako je noću krao ćaletu auto tako što ga prvo tiho iz dvorišta izgura u ulicu, znajući da ga na povratku čeka kazna, nesvesni da ću se se samo par meseci kasnije oprostiti od njega na Centralnom Groblju, da će biti jedna od prvih žrtava ubijenih u Sarajevu na samom početku rata. Dok sam stajao u crnoj košulji, u smešno širokim crnim farmerkama, a debela spodoba koja bi trebala da bude vojnik, držala jeziv govor, pročišćen od svakog razuma, osećao sam težinu tog otrežnjujućeg trenutka, kada se virtuelno groblje naših vršnjaka, kao u priči Prilepina, počelo puniti. Bio je prvi na tom groblju i dan danas mu se često vraćam, mislim o njemu, pokušavam da zamislim kakav bi bio da je dočekao sve ono što mi tako olako prihvatamo.

Poslednji razgovor sa rođakom na Štrandu, njeno ozareno lice, srećne oči i žal što naša deca neće moći često da se, ako ne druže, onda barem viđaju. Osećaj bliskosti i ljubavi sa nekim, ko iako živi daleko kao da je tu stalno sa vama, je ostao, ali je ona nestala u jednom tragičnom telefonskom razgovoru, kada mi je saopšteno da nikada više nećemo imati priliku da se prošetamo ulicama Beograda ili Novog Sada.

Poslednje predavanje na fakultetu, trenutak kada iza mojih leđa ostaje ta stara, troma, nefunkcionalna zgrada, kao i mnogi takvi ljudi.

Poslednji put kada su klinci bili dovoljno mali da mogu da ih podignem na ramena i ponosno prošetam po gradu, kada su se njihove male ruke veselo igrale mojom kosom, ili kada sam ih vukao na malom žutom trociklu, dok su se njihove nožice okretale oko sitnog prednjeg točka. Trenutak posle kojeg sam iskoračio u neminovnu starost.

Poslednji prolazak pored bakine sobe, koji sebi ne mogu da oprostim jer sam bio suviše slab da bih  ušao i poljubio je, dok je smrt sedela na njenom krevetu, odvodeći je samo nekoliko sati nakon toga.

Poslednja partija tenisa, poslednja jabuka sa babinog drveta, poslednja sedeljka sa rođakom, poslednja momačka žurka, poslednji pogled ... Kako život odmiče, mnogo je poslednjih trenutaka, mogli bi o tome do u beskonačnost. Najviše se plašim onih koji tek dolaze. Da li će neko pamtiti i mene u nekom takvom trenutku, misao je koja mi se stalno mota po glavi ...


Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...