Skip to main content

Strah

Strah je nešto što nas prati ceo život, živi organizam koji je tu sa nama, u nama i pored nas, večito se transformiše, uzima razne oblike i forme. Trudimo se da postanemo dreser straha, ukoliko ga ignorišemo verovatno smo budale, ukoliko dozvolimo da nas sputa postajemo kukavice, ali ukoliko ga zajašemo, kao surfer ogroman talas, može nas voziti, priuštiti zadovoljstvo, sve dok nas ne olupa o šljunkovito dno. U strahu se ne može živeti, jer je život jedan, moramo mu se uvek, sa više ili manje uspeha, suprostaviti i iz njega učiti. Ukoliko mu se prepustimo menjamo sve one slatke sokove života, za bljutavu, užeglu močvaru.

"Fear is a feeling induced by perceived danger or threat that occurs in certain types of organisms, which causes a change in metabolic and organ functions and ultimately a change in behavior, such as fleeing, hiding, or freezing from perceived traumatic events."

Photo by Stefano Pollio on Unsplash
Prvo je to bio strah od maminog pruta ili tatinog kajša, meni danas, a i većini milenijalaca, skoro nezamisliv. Plašio sam se da ne zabrljam i to me je uvek guralo u novi nestašluk, moram da priznam ponekad i motivisalo. Naučio me je da zadovoljim formu, ali i ćutim, i kada treba ipak slušam srce bez obzira na sve i da rizikujem cenu u obliku prošaranih nogu koja nekada mora da se plati.

Zatim strah od dece (ljudi). Kada imate ime kao ja, a motoričke sposobnosti kao slon, često se nađete na udaru druge dece, a ona su surova i brutalna, kada namirišu slabost. Ovaj strah ima pokretačku snagu u oba pravca, stalno vas gura na gore da se dokazujete i na dole da se sakrijete. Naučio me je kako da je prikrijem, kako da delujem jače i snažnije nego što jesam. Jednom me je ćale poslao da se tučem sa nekolicinom dečaka, nakon moga tužakanja i zahteva da me zaštiti. Rekao mi je: uhvati jednog i udri ga dok ne počne da plače, pa pređi na sledećeg. Gledao me je s prozora, u mojim očima gladijatorska borba, nisam želeo da ga razočaram. Sedim na stomaku jednog od njih, mlatim rukama, pesak leti na sve strane, jer se borba odvija u maloj peščanoj areni ispod prozora moje socrealistične zgrade, u kojoj su se deca igrala ili mačke iz kraja pišale. Iz sebe sam izvukao sve, izašao kao pobednik, ali sam se usrao od straha. Naučio me je da upornošću možeš pobediti iako boli i da se povlače kada shvate da si neumoljiv i spreman da ideš do kraja. Ako je tu još neko da vas bodri i motiviše to će vam dati nadljudsku snagu.

Pa strah od batina. Prebijen u fer tuči u osnovnoj školi, toliko da sam plačući otišao sa nastave. Toliko se uvukao u mene da su mi trebale godine da se oporavim. Naučio me je da je nekad pametno izbeći sukob i da to što si ranije pobeđivao ne znači da nećeš dobiti po pički. Taj strah me je i čuvao i motivisao, iz mene izvlačio hrabrost za koju nisam ni znao da je imam, ali i stid kada bih se povlačio.

Strah od skoka, gomila dece oko mene, u želji da zablistam, stojim na ivici stene visoke oko 15m. More je tako daleko, srce lupa kao ludo. Umirem, sramota me povlačenja. Pravim korak. Vreme stoji, čak i talasi. Na koži osećam sve, sunce, vetar, poglede. Ubrzanje, stomak stiže do mozga, crnilo pred očima, nema ničega, izbrisana svest u deliću sekunde. Udarac o vodu, otvaram oči okupan mehurićima, srećan što sam živ. Taj skok mi toliko znači, često ga sanjam, pokušavam da oživim taj trenutak, želim ga opet i plašim ga se istovremeno. Naučio me je da jezik brži od pameti ima svoju cenu i da nekada moraš ići do kraja, bez obzira na sve. Put your money where your mouth is.

Jedan od bitnijih, strah od vremena. Toliko se plašim da izgubim vreme, da nešto slučajno ne prođe mimo mene, da negde ne zakasnim, nešto ne propustim. Zajebano je što se sa godinama prirodno pojačava, razmnožava, dobija nove forme i generiše druge strahove. Naučio me je da nijedan trenutak ne shvatam olako, da ne dozvolim da vreme curi i troši se uzalud, sve se može nadoknaditi, osim izgubljenog vremena.

Strah za bližnje, rođake i prijatelje, koji ne moram mnogo objašnjavati, budi želju da im budeš tu kada im je najpotrebnije, uči nas da budemo obzirni i brižni. Svi se prirodno plašimo za decu, ne smemo da dozvolimo da naš strah sputa njihov rast, uči nas da prihvatimo rizik, da bi oni sutra bili jači i nesputani, da ne dopustimo da ih zarazimo defetizmom i kukavičlukom, da im njihovo nebo ostane slobodno, a ne vezano žicom, kao u jednoj od omiljenih pesama.

Strah za zdravlje. Boli me što svi mi ovde, osim što se plašimo prirodnog toka stvari, jer organizam je mašina koja od zamora materijala otkazuje, više se plašimo poniženja i nemoći u slučaju da nam je lečenje potrebno. Svedoci smo svesnog urušavanja socijalne i zdravstvene zaštite sa jedne strane i odlaska svih onih koji nešto o tome znaju tamo gde će im neka od država platiti dostojanstvo. Uči nas da budemo spremni, da se čuvamo i ne dozvolimo sebi da zavisimo od milosrđa drugih, koliko god je to moguće.

Strah za egzistenciju, opravdano dominantan u Srbiji, zbog kojeg "većinska" Srbija menja obraz za maglu, ili narodski rečeno muda za bubrege, jer oni koji im ta muda nude, egzistenciju im sigurno neće obezbediti. Od njega me možda jedino više plaši strah od sramote koju bih osećao dok sutra gledam svoju decu, kada bih morao, ne daj bože, da napravim i pravdam takav kompromis. Ali sramota je arhaični relikt prošlosti, svedoci smo vremena u kojem izumire, svakodnevno gledamo ljude bez obraza, bivše julovce, ubice, mafijaše, pljačkaše umivene bez srama, ruku krvavih do lakata, džepova punih para isceđenih iz tuđe muke postavljene na pijedestal lažnih idola. Kada sramota i definitivno izumre spustićemo se na nivo čopora ili u boljem slučaju plemena. Ovaj strah je možda i najbitniji jer kada je neko pod njegovim uticajem, gotovo potpuno izvesno pokazuje svoje pravo lice, padaju sve maske. Kada o njemu razmišljam u glavi mi je uvak babin savet "U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne unizi". U njemu živim jer mi je jasno koja vrsta egzistencije nas čeka ako se trenutna garnitura na vlasti predugo zadrži, sve nas koji se (još uvek) odupiremo želji da nas odavde oteraju.

Strah od gubitka vere u ljude, promene, čuda. Uvek su mi u glavi priče o dedi, koji starost dočekao pun gorčine, osećam da i mene ispunjava, pokušavam da moju čašu žuči ispraznim. Na njega stalno mislim kada sam ogorčen, da budem iskren u poslednje vreme je to često, želim da ga potisnem i verujem da bez obzira što je oko nas tamna noć, svetlost u nekim ljudima će je sa velikom izvesnošću rasterati.

Mnogo je strahova, od poraza, neuspeha, malog prostora, mržnje, razočarenja, (ne)ljubavi, seksa, fizičkog izgleda, može se ceo roman napisati na tu temu, ali je ultimativni strah, strah od samoće, jedan od retkih koji ne uspevam da prevaziđem, uvek tu, mada retko sam ga svestan. Nekad ga prevarim, tako što uživam u trenucima bez drugih ljudi. Samo me eto, ponekad, probudi ranim jutrom, ispričamo se nas dvojca i produžimo dalje.



Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...