Skip to main content

Posts

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan

Poslednji put

Pamtimo velike gubitke, prelomne momente, ali zaboravljamo one male, koji nam iskliznu, nekako neprimetno da se nikada više ne vrate, bez obzira koliko ih volimo i koliko nam znače. Pokušavam da prizovem razna sećanja i da se vratim u prošlost u tačno te, poslednje trenutake, ponovo ih oživim, ne dozvolim da nestanu. Naša sećanja, mala za svakog drugog, ogromna za nas, ako neko iščupa ostaće samo ogromna praznina, spremna da se ispuni tugom ili još gore ravnodušnošću. Photo by  Aron  on  Unsplash Kao klinci stalno smo išli kod tetke, bili smo nerazdvojni. Pamtim te duge večernje razgovore, poneku raspravu, dnevnu sobu ispunjenu slikama, dugačku terasu na kojoj smo voleli da sedimo posmatrajući reku i avione u uzlaznim i silaznim putanjama, dečiju sobu u večitom haosu. Onako mali i razdragani, užasno tužni što moramo kući, zavalili bi se na zadnjem sedištu našeg, uvek razdrndanog automobila, i već na prvom skretanju uhvatio bi nas umor i san. Svetlosni zraci sa bandera kao talasi

Q8

Boravak u Kuvajtu za mene je posebna avantura. Druženje sa dragim prijateljima, žrtvama našeg egzodusa , odmetnutim i presađenim u deo sveta sa kojim imamo malo toga zajedničkog. Kada sam stigao zaprepastila me sličnost sa Amerikom, vozeći se autoputem kao da me je neko preneo na čuvenu LA dvestapeticu, frapantna sličnost u svakom smislu, uključujući i vozni park. Sličnost se ogleda i u nebrojenim tržnim centrima, često velelepnim džinovskim građevinama, kojima krstare žene prekrivene crnim abajama, okupane parfemima, ispod kojih vire našminkane oči, a ponekad i mrežaste čarape. Tu polako sličnosti blede, da bi razlike postajale sve izraženije. Photo by  JC Gellidon  on  Unsplash Pozitivno me je iznenadila tolerantnost, kada sam kretao na put očekivao sam fundamentalistički nastrojeno društvo koje svira bičevima po leđima neposlušnih građana, međutim, nisam doživeo ni jedno ritualno kamenovanje žena u majcama na bratele, šta više, uglavnom osmehe ili ignorisanje u najgorem slu

Kinoteka iliti kako sam zavoleo film

Matematika mi je nekako uvek išla od ruke. Nije tu trebalo puno napora, previše vežbe, za razliku recimo od geografije ili slikanja. Lepota prirodnih nauka je što su stvari povezane, iz jedne sledi druga, pa kada se um prebaci u logički, a ne režim skladištenja, možete obraditi mnogo veći broj informacija, uz manje napora. Kapiram da društvenjaci dok ovo čitaju misle da nisam baš normalan, oni dok gledaju neku matematičku formulu obično im se vrti u glavi i osećaju strah, često izgube sposobnost rasuđivanja. Matematika se usađuje u decu dok su mala, dok nisu svesna kompleksnosti, a kada zasadite tu klicu jednom, stvari posle idu lako, same od sebe. " The Yugoslav Film Archive  is a film archive located in Belgrade, now in Serbia. It is a founding member of the International Federation of Film Archives and was the national film library of the former Yugoslavia and currently of the Republic of Serbia. The film collection contains over 95 thousand film prints of various national p

Manifesto poludesmo

Ovaj post je iz domena političke fantastike, svaka sličnost sa stvarnim akterima je slučajna i ukoliko se neko prepozna to više govori o njemu nego o meni. Ovim želim unapred sebi da obezbedim alibi u slučaju potrebe:) Razmišljam o svim tim službama državne, vojne, kuraca, palaca bezbednosti, za koje sam naivno mislio da pored mangupa u svojim redovima, koji se onako, usput, sa strane, malo da kapne koja crkavica, bave organizovanim kriminalom, ima i profesionalaca, koji se stvarno bave bezbednošću, a ne čitaju moj post iz najnižih pobuda jednog bota (kao ti mali čoveče koji se baviš životima drugih) i koji imaju muda da nam tu bezbednost obezbede. A bezbednost nije samo da me neko ne omlati motkom na ulici, što uopšte nije nemoguće, evo slučaj ovog ludaka na Zvezdari, bezbednost je da kada pomislim na moj grad, moju državu i sve nas za deset godina budem uveren da ćemo biti srećni i zadovoljni. Od svih postojećih zanimanja, mislim da su oni koji se trenutno bave bezbednošću najjadnij

Vreme u meni

Vreme je jedna od stvari koje me najviše plaši. Zamišljam ga kao oprugu na čijem smo kraju vezani, zakačenu za zid života, nategnutu do kraja u trenutku kada započinjemo ovo neizvesno putovanje. U trenutku rođenja, kada se kraj opruge otpusti, čini nam se da stoji, a onda počinje da ubrzava sve dok se ne sabije do kraja udrarajući nas o zid i oslobađajući nakupljenu energiju. Neki se od siline udarca razbiju, dok se drugi  samo odbiju, da bi se do starosti vreme ponovo rasteglo i usporilo, nakon čega počinje novi ciklus ubrzanja u ništavilo, kao eho našeg života i dela, sve do trenutka kada svako kretanje prestaje, do zaborava. Zato iza nekih ljudi koji nas napuste, dugo na celom telu osećamo prasak oslobođene akumulirane energije, osećamo je i kada ih nema, dok nas drugi napuštaju nečujno, bez da su nas pomerili, proizveli bilo kakav zvuk ili osećaj, za života su sve potrošili na sebe. " Time is the indefinite continued progress of existence and events that occur in apparently

Skijanje

Kada razmišljam o skijanju, prvo se setim bočnih strana gajbe za flaše od kojih su se pravile čuvene skijice. Kakva trauma iz detinjstva. Lični rekord u vožnji ogleda se u nekoliko metara panične vožnje, pre ljubljenja male padine na kojoj je samoobuka trajala. Sve do mog "srednjeg" doba skijanje je za mene bilo društvena fantastika, iz mnogo razloga. Neki su očigledni, lova najviše. Tačno mogu da zamislim face mojih matoraca kada im, u vremenu ludila devedesetih, saopštavam da mi treba oprema vrednosti nekoliko stotina tadašnjih maraka. Zatim obučenost moga srednjeg uha, tačnije centra za ravnotežu, koji se nalazi u osnovi krivog tornja u Pizi, kao i vera u sopstvene sposobnosti koja se ogledala u maničnom odmahivanju glavom kada neko predloži spuštanje niz padinu. Photo by  Nathalie Gouzée  on  Unsplash Sredinom zlatnih tridesetih sve se promenilo. Tek što sam izašao iz druge trudnoće, koju je žena okončala porođajem, a ja kilažom od 120kg, na nagovor prijatelja upuš

Nova godina

Nove godine su kvarljiva roba. Željno ih iščekujemo ne bi li probleme kao gumicom izbrisali, resetovali se, krenuli od praznog lista papira. Ipak, kada sve prođe uviđamo da Zemljina revolucija na našu ličnu evoluciju uglavnom deluje negativno. Kiša sipi, teglim ceger sa pićem, ne prolazimo na prvom nivou igrice uhvati-taksi-u-novogodišnjoj-noći. Dolaze kolima po nas, parking hotela Hilton, ponovo moram da vučem tešku torbu do gajbe gde je žurka. U hotelski lift ulaze dve celulitske bombe, hvataju poslednji voz za kežual doček u društvu galantne gospode, dok ja gledam onaj moj ceger. Veče obećava. Photo by  Hermes Rivera  on  Unsplash Kroz glavu mi prolaze neki stari dočeci. Najuzbudljiviji je sigurno bio u urgentnom centru '95, kada je švester golmanski uhvatila petardu bačenu od strane polu-narkomana, zaostalog u razvoju, koji je izbegao sudbinu bacanja sa terase od strane moje malenkosti. Od tada ne pravim žurke za doček. Doktor, mesarski krvavog mantila, nekolicina zatvor

Slike života

Klinika, tamna odeća, smrknuta lica, srednjovečne sestre koje užurbano šetaju hodnicima, ponekad gurajući kolica. Zamišljena lica umornih i razočaranih ljudi. Razmišljam o onome što je u njihovim glavama, bremenu koje nas je povezalo na ovom suludom mestu. Ja odveć star, u glavi mlad, a za većinu čekača klinac, razrađujem sve moguće scenarije, sve ishode ovog pregleda. Šta nosi budućnost, uvek o tome mislim kada se setim razgovora sa stricom, nakom što je otišao u penziju. Prosto je neverovatno kako više nikome ne trebaš onog trenutka kada prestaneš da radiš, rekao je. Stojiš u redu, čekaš smrt. Photo by  Jon Butterworth  on  Unsplash U stvari život je jedna ogromna čekaonica smrti, u kojoj obitavaju razni tmurni likovi, deleći nasumična mesta, stolice. Gledam ljude oko sebe, kao kroz neki crno beli kaleidoskop. Kožna jakna, prekrštene ruke preko naduvenog stomaka, brada. Ko je on? Da li je u životu bio dobar ili loš, nežan prema ljudima ili je možda batinaš koji je živeo na r

Politička šizofrenija

Politika je oduvek bila deo naših života. Još pamtim porodična slavlja koja su uvek idilično počinjala, prvo poljupcima, srdačnim grljenjem, veselim anegdotama, a završavala se glasnim povicima, demonstrativnim ustajanjima od stola, neretko i porodičnim svađama koje su zahtevale mesece za pomirenje i telefon diplomatiju. Naravno da je intentzitet rasprave zavisio od količine unešenog alkohola, kao i od ličnih animoziteta koje je pojačavao. Politika je na ovim prostorima utkana u sve nas, dramatično nam je menjala živote, pisala romane, određivala sudbine, nažalost i prečesto ubijala. Koliko je samo porodica, kao sekirom rascepila na dva ili više delova, o narodima da i ne pričam. Tek s godinama sam počeo da shvatam koliko se svi mi malo pitamo, koliko smo lutke na koncima mnogo ozbiljnijih igrača. Sve marionetske i lopovske vlasti uključujući prošlu (demokratsku?!) i ovu (potpuno idiotsku kao iz filma Idiocracy koja će izgleda biti i fatalna i za koje su demokrate mala deca) to jasn