Skip to main content

Vreme u meni

Vreme je jedna od stvari koje me najviše plaši. Zamišljam ga kao oprugu na čijem smo kraju vezani, zakačenu za zid života, nategnutu do kraja u trenutku kada započinjemo ovo neizvesno putovanje. U trenutku rođenja, kada se kraj opruge otpusti, čini nam se da stoji, a onda počinje da ubrzava sve dok se ne sabije do kraja udrarajući nas o zid i oslobađajući nakupljenu energiju. Neki se od siline udarca razbiju, dok se drugi  samo odbiju, da bi se do starosti vreme ponovo rasteglo i usporilo, nakon čega počinje novi ciklus ubrzanja u ništavilo, kao eho našeg života i dela, sve do trenutka kada svako kretanje prestaje, do zaborava. Zato iza nekih ljudi koji nas napuste, dugo na celom telu osećamo prasak oslobođene akumulirane energije, osećamo je i kada ih nema, dok nas drugi napuštaju nečujno, bez da su nas pomerili, proizveli bilo kakav zvuk ili osećaj, za života su sve potrošili na sebe.

"Time is the indefinite continued progress of existence and events that occur in apparently irreversible succession from the past through the present to the future."

Kao kroz maglu, daleko na početku vremena, sećam se njegove sporosti. Jedan dan ispred zgrade ili dan proveden u lutanju po kraju, traženju cevi za duvaljke, žice za rakljice, trajao je, čini mi se, kao večnost. To divno, spokojno, rastegutno vreme do škole, do onog trenutka kada na koži, polako, počinjem da osećam ubrzanje (osim kada me opali auto, meningitis, apendicitis ili neko drugo sranje, koje je vreme utrošeno na ležanje u bolnici usporavalo do granica izdržljivosti). U glavi mi se često vrati slika, kako obigravam oko zgrade, razmišljam o kraju milenijuma, kako ću tada imati užasnih 28 godina i kako me od tog trenutka deli okean vremena.
Photo by Linda Söndergaard on Unsplash
U školli dani su i dalje bili spori, svaki dan ličio je na prethodni, uz koji milimetar razlike. Svakodnevna rutina vreme je držala pod kontrolom, ne dozvoljavajući mu da se otrgne. Samo povremeno desilo bi se nešto što je dovodilo do kratkoročnih ubrzanja, neka tragedija ili neopisiva sreća, a zatim dugi periodi i radosti i tuge u kojima sam se budio, koji nisu imali ni početka ni kraja, kao ni rešenja. Čekanje roditelja da se vrate kući iz bolnice posle saobraćajne nesreće, neuzvraćene ljubavi ili dugi letnji raspusti koji su uporno odbijali da se završe.

Onda sa srednjom školom već osećam ubrzanje kao pojačan vetar u kosi, Prija mi taj osećaj slobode. Događaji su se smenjivali. Spolja, fizički, menjao sam se velikom brzinom, a iznutra polako, razvučeno, ali neumitno, kao što se kreću mesec ili sunce. Mladalački vremenski paradoks, polako je dolazio do izražaja sve više, da je osećaj protoka vremena, obrnuto proporcionalan količini događaja, držeći me u zabludi da je vreme dato samo meni, zauvek, a ne da mi je samo privremeno pozajmljeno.

Kraj srednje i fakultet, zamajac vremena sve se brže vrteo, ali osećaj je bio divan, možda i najlepši, vreme je još uvek samo moje, jutra, dani, večeri, noći, sve se moglo, svuda se moglo stići, otići. Realni problemi, besparica, ništa nije uticalo, u meni je živela ničim sputana nada i vera i sve što mi je bilo potrebno je volja. U tom životnom dobu,  vreme osećamo kao vožnju vozom, pejzaž koji gledamo kroz prozor, tek povremeno u stomaku osećamo ubrzanje, ali se brzo na njega priviknemo. Otvaramo prozor, uživamo u vetru. Ukoliko gledamo unapred ili unazad, čini nam se da se krećemo sporo, samo kada bacimo pogled na sve ono što je tu, odmah pored, na drvo ili slučajne posmatrače koji nam povremeno mašu, možemo steći osećaj brzine. Ukoliko se previše nagnemo, možemo osetiti i fatalan udarac o neki betonski stub, koji zauvek ubija bilo kakav osećaj uz veliki prasak.

Kraj faksa, posao, tada sam već osećao jak vetar u kosi, glave izbačene kroz prozor voza, trudio da se ne naginjem previše, u daljini vidio sunce i dugačak tunel, počinjao da bivam svestan svih zvukova, pejzaža oko mene i samo želeo da uživam u brzini.

A sada, porodica, deca, nagomilane obaveze, vreme osećam u punoj brzini, kosa je razbarušena, trunje leti na sve strane kada se vozim kroz tunele, teško držim oči otvorene, osećaj u telu je kao na ringišpilu, rolerkosteru, povremeno grč u stomaku, povremeno ogromna sreća kao posledica adrenalina koji se neprestano luči. Kada gledam unazad, čini mi se da je sve tren, treptaj, osećam se kao moja baka koja je imala potrebu da u sećanje priziva svaki trenutak sreće u stalnom strahu da ne izbledi. Tu su i drugi razni strahovi, svest da je trenutak kada treba da se odbijem o zid života, tu, blizu. Koliko ću razvući vreme u drugom smeru? Koliko je energije je nagomilano? Koliko će biti osobođeno? Da li će bilo ko čuti moj prasak i da li će ga će ga bilo ko osetiti?

Zatvaram oči, tu sam ...

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...