Skip to main content

Vreme u meni

Vreme je jedna od stvari koje me najviše plaši. Zamišljam ga kao oprugu na čijem smo kraju vezani, zakačenu za zid života, nategnutu do kraja u trenutku kada započinjemo ovo neizvesno putovanje. U trenutku rođenja, kada se kraj opruge otpusti, čini nam se da stoji, a onda počinje da ubrzava sve dok se ne sabije do kraja udrarajući nas o zid i oslobađajući nakupljenu energiju. Neki se od siline udarca razbiju, dok se drugi  samo odbiju, da bi se do starosti vreme ponovo rasteglo i usporilo, nakon čega počinje novi ciklus ubrzanja u ništavilo, kao eho našeg života i dela, sve do trenutka kada svako kretanje prestaje, do zaborava. Zato iza nekih ljudi koji nas napuste, dugo na celom telu osećamo prasak oslobođene akumulirane energije, osećamo je i kada ih nema, dok nas drugi napuštaju nečujno, bez da su nas pomerili, proizveli bilo kakav zvuk ili osećaj, za života su sve potrošili na sebe.

"Time is the indefinite continued progress of existence and events that occur in apparently irreversible succession from the past through the present to the future."

Kao kroz maglu, daleko na početku vremena, sećam se njegove sporosti. Jedan dan ispred zgrade ili dan proveden u lutanju po kraju, traženju cevi za duvaljke, žice za rakljice, trajao je, čini mi se, kao večnost. To divno, spokojno, rastegutno vreme do škole, do onog trenutka kada na koži, polako, počinjem da osećam ubrzanje (osim kada me opali auto, meningitis, apendicitis ili neko drugo sranje, koje je vreme utrošeno na ležanje u bolnici usporavalo do granica izdržljivosti). U glavi mi se često vrati slika, kako obigravam oko zgrade, razmišljam o kraju milenijuma, kako ću tada imati užasnih 28 godina i kako me od tog trenutka deli okean vremena.
Photo by Linda Söndergaard on Unsplash
U školli dani su i dalje bili spori, svaki dan ličio je na prethodni, uz koji milimetar razlike. Svakodnevna rutina vreme je držala pod kontrolom, ne dozvoljavajući mu da se otrgne. Samo povremeno desilo bi se nešto što je dovodilo do kratkoročnih ubrzanja, neka tragedija ili neopisiva sreća, a zatim dugi periodi i radosti i tuge u kojima sam se budio, koji nisu imali ni početka ni kraja, kao ni rešenja. Čekanje roditelja da se vrate kući iz bolnice posle saobraćajne nesreće, neuzvraćene ljubavi ili dugi letnji raspusti koji su uporno odbijali da se završe.

Onda sa srednjom školom već osećam ubrzanje kao pojačan vetar u kosi, Prija mi taj osećaj slobode. Događaji su se smenjivali. Spolja, fizički, menjao sam se velikom brzinom, a iznutra polako, razvučeno, ali neumitno, kao što se kreću mesec ili sunce. Mladalački vremenski paradoks, polako je dolazio do izražaja sve više, da je osećaj protoka vremena, obrnuto proporcionalan količini događaja, držeći me u zabludi da je vreme dato samo meni, zauvek, a ne da mi je samo privremeno pozajmljeno.

Kraj srednje i fakultet, zamajac vremena sve se brže vrteo, ali osećaj je bio divan, možda i najlepši, vreme je još uvek samo moje, jutra, dani, večeri, noći, sve se moglo, svuda se moglo stići, otići. Realni problemi, besparica, ništa nije uticalo, u meni je živela ničim sputana nada i vera i sve što mi je bilo potrebno je volja. U tom životnom dobu,  vreme osećamo kao vožnju vozom, pejzaž koji gledamo kroz prozor, tek povremeno u stomaku osećamo ubrzanje, ali se brzo na njega priviknemo. Otvaramo prozor, uživamo u vetru. Ukoliko gledamo unapred ili unazad, čini nam se da se krećemo sporo, samo kada bacimo pogled na sve ono što je tu, odmah pored, na drvo ili slučajne posmatrače koji nam povremeno mašu, možemo steći osećaj brzine. Ukoliko se previše nagnemo, možemo osetiti i fatalan udarac o neki betonski stub, koji zauvek ubija bilo kakav osećaj uz veliki prasak.

Kraj faksa, posao, tada sam već osećao jak vetar u kosi, glave izbačene kroz prozor voza, trudio da se ne naginjem previše, u daljini vidio sunce i dugačak tunel, počinjao da bivam svestan svih zvukova, pejzaža oko mene i samo želeo da uživam u brzini.

A sada, porodica, deca, nagomilane obaveze, vreme osećam u punoj brzini, kosa je razbarušena, trunje leti na sve strane kada se vozim kroz tunele, teško držim oči otvorene, osećaj u telu je kao na ringišpilu, rolerkosteru, povremeno grč u stomaku, povremeno ogromna sreća kao posledica adrenalina koji se neprestano luči. Kada gledam unazad, čini mi se da je sve tren, treptaj, osećam se kao moja baka koja je imala potrebu da u sećanje priziva svaki trenutak sreće u stalnom strahu da ne izbledi. Tu su i drugi razni strahovi, svest da je trenutak kada treba da se odbijem o zid života, tu, blizu. Koliko ću razvući vreme u drugom smeru? Koliko je energije je nagomilano? Koliko će biti osobođeno? Da li će bilo ko čuti moj prasak i da li će ga će ga bilo ko osetiti?

Zatvaram oči, tu sam ...

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan