Skip to main content

Slike života

Klinika, tamna odeća, smrknuta lica, srednjovečne sestre koje užurbano šetaju hodnicima, ponekad gurajući kolica. Zamišljena lica umornih i razočaranih ljudi. Razmišljam o onome što je u njihovim glavama, bremenu koje nas je povezalo na ovom suludom mestu. Ja odveć star, u glavi mlad, a za većinu čekača klinac, razrađujem sve moguće scenarije, sve ishode ovog pregleda.

Šta nosi budućnost, uvek o tome mislim kada se setim razgovora sa stricom, nakom što je otišao u penziju. Prosto je neverovatno kako više nikome ne trebaš onog trenutka kada prestaneš da radiš, rekao je. Stojiš u redu, čekaš smrt.

Photo by Jon Butterworth on Unsplash
U stvari život je jedna ogromna čekaonica smrti, u kojoj obitavaju razni tmurni likovi, deleći nasumična mesta, stolice. Gledam ljude oko sebe, kao kroz neki crno beli kaleidoskop. Kožna jakna, prekrštene ruke preko naduvenog stomaka, brada. Ko je on? Da li je u životu bio dobar ili loš, nežan prema ljudima ili je možda batinaš koji je živeo na račun tuđe sreće. Senilni razgovor prestarele udovice i potrošenog starca, isprazne priče o prošlosti i starim pregledima. Čemu sve ovo? Ima li sve ovo smisla? Kada se osvrnem unazad ima li bilo šta smisla, nestaću sa ove planete, kao i milijarde pre mene, ostaću zrno peska na ogromnoj plaži života, bez da moje prisustvo išta znači u tom ogromnom pejzažu. Da me bar podigne vetar i odnese negde daleko, da budem trun u oku ili prašina u kosi nakon kiše.

Dete zdravstvenog radnika, najbolji je način da se plašiš svega što ima veze sa doktorima i bolnicama. Oduvek sam istraumiran njima, nije ni čudo jer mnoga sećanja vezana su upravmo za hladne bolničke sobe. Otvaram oči, jarka svetla, majka koja se nadvila nada mnom, prstima prelazi preko mene kao da hoda, golicajući me i budeći spokoj. Ona u belom mantilu, svom radnom okruženju, preplašena duhovima desetine izgubljene dece. Ako bih ja išao kod mame na posao, znači da sam već u debelom sranju.

Dugo sam važio za bolešljivog, možda i opravdano, sve dok mi profa u srednjoj na psihološkoj radionici, na koju bi danas gledali kao zloupotrebu službenog položaja, nije sugerisao da je to rezultat podsvesne želje roditelja da brinu o meni. Okeej. Od tada sam retko bolestan, ali kada jesam, sada sam ja taj koji želi da bude zbrinut, malo mi nedostaje da o meni brinu.

Imao sam manje od 6 godina kada mi je puklo slepo crevo. Pre toga sam veštom glumom, barem tako kažu, ubedio roditelje da se vrate s mora, usled iznenadnih bolova u stomaku, tako da kada sam došao na ivicu smrti niko mi nije verovao da mi je loše. Slabo se sećam, ali nasumične slike šok sobe, noćnih žurki bolničke dece, ubacivanje nekog deteta u kantu za smeće, ujaka koji dolazi da me obiđe, doktora koji mi čeprka po rani, vidim kristalno jasno. Slike kojima su amputirana osećanja, kao dijapozitiv projektovan na zid.

Bauljam livadama Bijelog Polja, strahovit bol u glavi, nakon toga baba, u ovom slučaju v.d. majke, i ja u bolnici. Sve je kao da sam progutao neki trip. Lije kiša, došli su po mene, tata me u naručju iznosi, trči prema kolima, voze me negde. Čudno je to što se tih naručja sećam uglavnom iz takvih situacija. Praznina. Teleportacija do Instituta. Ležim na stolu, drže me za ruke i noge, nabadaju ogromnu iglu u kičmu, bol je neizdrživ. Jedan od retkih bolova kojih se jasno sećam, a bilo ih je mnogo. Šok soba, ponovo, ali meningitis pod kontrolom.

Otvaram oči, leżim na zadnjem sedištu fiće hitne pomoći, na prednjim sedištima doktor i sestra. Pored mene plavi, ručno ištrikani džemper, koji mi je baka bacila sa prozora nekoliko trenutaka pre nego śto su me udarila kola. Razmišljam o tome koliko će me grditi što sam pretrčavao ulicu, pa odlučujem da neću da kažem gde živim. Pronalaze me tek posle hodočašća po većini gradskih bolnica. Umesto očekivane kritike dobijam stotine klikera, koji su, u mojim očima, bili apsolutno blago, skoro pa vredno bliskog susreta sa haubom Volge.

Pa lomljava ruku, sečenje prstiju polomnjenom flašom, zabodeni pikado u nogu, razbijena arkada u vrtiću, neželjeni događaji, koji izoštravaju sećanje. Paradoksalno, miris bolnice vraća me u detinjstvo i skoro sa bolesnom setom razmišljam o tome. Još jasno u glavi čujem majku, onako umornu, tek pristiglu iz jutarnje smene, dok gleda u parče stakla koje viri iz moje desne ruke, kako izgovara: "Ti bre nisi normalan". To čini da se sada manje plašim.

Razmišljam, kako je nekada sve bilo uredno, čisto, sada dok sam prilazio zgradi, polomljene grane od snega svuda na ulici kao iz apokaliptičnog filma, neugledan ulaz, pretrpana prostorija. Divna tema za čekaonicu, dok se broj smrknutih lica oko mene povećava linearno sa vremenom. Nespokoj u meni rezultat je iščekivanja, mrzim neizvesnost i pomisao na neke buduće čekaonice. Moraću napisati i koju reč o smrti u nekom budućem postu, priče radi 😉

Živan Warhol ambulanta 3, odjekuje sa razglasa ...


Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan