Skip to main content

Pljuga

Sa setom razmišljam o starim filmovima gde su kadrovi ispunjeni duvanskim dimom u kojima promiču crno bele lepotice dugih nogu, gracioznih pokreta, provlačeći se kroz dimne skulpture. Krijem se u mraku kancelarije na poslednjem spratu dekanata i kroz odškrinut prozor izduvavam dim, gledajući na plato ispred Filozofskog fakulteta, skriven u senci. Teška društvena situacija, poput zimske zagušljive magle, u sećanje mi vraća i filmove poput Zmijskog gnezda ili Kabarea. Ispucale pločice koje prekrivaju zapušteni prostor jasno nam predočavaju značaj visokog obrazovanja u šupljim glavama onih koji državu vode, dok je Njegoš skrenuo pogled od bašte kafića koji je nekada bio knjižara.

Photo by MAHDI HAJIZADE on Unsplash

Petak je odavno izgubio onu mladalačku draž, dan se kao slina razvlači po kiši iščekujući svoj kraj. Između retkih slučajnih prolaznika uočavam nabildovanog lika, ispod nadstrešnice, kako ulazi na pomoćni ulaz zgrade fakulteta noseći poveći ranac na leđima. Dovoljno neobično da mi skrene pažnju, s obzirom da je taj ulaz zaključan već od ranih popodnevnih časova. Nedugo zatim, kroz vrata otvorene kancelarije na petom spratu, vidi se silueta kako promiče praznim hodnicima. Istovremeno kroz glavni ulaz provlače se dve tamne trenerke, pogleda uprtih u pod.

Prekoputa, kao na dlanu, vide se spratovi Filozofskog fakulteta. Prisećam se studentskih dana, natpisa iznad liftova koji upućuju na šta će studenti potrošiti nekoliko godina života. Svaki sprat ima svoju priču koja se bavi različitim aspektima čoveka, psihe, društva, znanja, čovekovom suštinom i plodovima ljudskog duha, otelotvorenim u filozofiji, istoriji i umetnosti, sve one oblasti koje transhumanizam teži da zanemari. Ova zgrada još uvek čuva seme ljudskosti u nama, očajnički pokušavajući da odloži silazak slobodnog čoveka sa društvenog trona. Ipak moralni trulež već se oseća, kao u slučaju preletača profesora sociologije i onog drugog istoričara, nekada studentskog lidera, koji je, kao po tradiciji, izdao svaki opravdani protest. Kroz prozore vide se stepenice koje povezuju spratove, na njima se može pratiti ženski lik kako se, gotovo unezvereno, ali sporo, penje i spušta kroz nivoe društvenih nauka.

Cela država iščekuje izbore u nedelju. Na prvi pogled mali i beznačajni, na drugi veliki i ključni, ključni jer je došlo vreme da se obelodani nemoć žvalavog demona. Doduše to je svim mislećim bićima očigledno već više od godinu dana, a promućurnim i duže. Sigurno se preznojava u mraku kancelarije u koju se uvukao, mljackajući krajevima svojih žvalavih usana, prateći medije na mnogobrojnim ekranima i konsultujući se sa insektima i glodarima iz najbližeg okruženja, ponavljajući sudbine junaka knjige Život insekata. Neverovatno je kako se karakteri često ogledaju u izgledu protagonista, čineći očevidnim njihov glodarski ili gmižući karakter, pružajući eugenici potporu. Ponekad se taj karakter ogleda i u neprirodno velikoj bizonskoj glavi, zašrafljenoj na neproporcijalno telo.

Devojka deluje uznemireno, povremeno se osvrće oko sebe, iskoračuje na različitim spratovima pokušavajući da šetnjom umiri svoj nemir. Prstima provlači ruke kroz kosu, gricka nokte, vraća se do stepenica, menja spratove. Gotovo istovremeno, paralelno sa njom na petom, silueta iz ranca vadi nešto što liči na baklje i sprejeve, smeštajući rekvizite u malu kartonsku kutiju. U jednom trenutku, polako, njemu u susret stepenicama, počinje da se približava devojka, a iza nje tiho, sa spratom zakašnjenja, dvojca crnih korpulentnih mladića. Sva trojca nesvesni su njenog prisustva.

Samo što je zakoračila na peti sprat i prešla dva, tri koraka, silueta pali baklju. Uplašena okreće se prema stepenicama sa kojih su dva mladića već iskoračili na sprat. Dim se širi, čineći pozornicu neprozirnom, mešajući se sa dimom moje cigarete u drugom planu. Pokušava da beži prema desnoj strani zgrade, neprimereno reaguje, mada ja iz daljine vidim samo muk i nejasne obrise tela. Dočekuje je pesnica koja joj glavu baca tamo gde inače stoji radijator, telo se stropoštava na pod, ne vidim je više kroz okvir prozora. Nervozno gasim cigaretu u maloj pepeljari, zatvaram prozor da me neko ne vidi, posmatram samo kroz zavesu iz mraka. Vidim jednog od mladića kako u panici aparatom za gašenje požara gasi kutiju i baklju. Odlučnim pokretima, kao da čupaju kvaku, razvaljuju prozor i postavljaju ga u horizontalni leptir položaj. Njihov letimični pogled napolje budi u meni uslovni refleks terajući me u kratkoročni čučanj. Sve traje užasno kratko, nakon što sam se podigao vidim ih dok beže u tamni deo zgrade.

Ispred zgrade već se nalazi TV ekipa režimske televizije koju vidim krajičkom oka dok napuštam kancelariju. Televizija je vlasništvo moralne amebe koju čeka dugogodišnja robija, ukoliko bude imao sreće. Neobično je kako su se munjevito pojavili ispred zgrade, neverovatno je da su pravili neku reportažu po ovom kišovitom danu. Iz pomoćnog ulaza istrčavaju tri senke i brzim hodom udaljavaju se u pravcu Kneza. Uplašen uzimam svoje stvari, gnječim praznu paklicu i poučen iskustvima drugih prepuštam se samocenzuri. Pitam se da li je naša kamera, koja snima ulaz sa Filozofskog, nešto uhvatila i da li bi se to moglo upotrebiti. Trebalo bi risivere skloniti na sigurno.

Moje raspoloženje polako tone u živo blato svakodnevnice i straha, čekam da mi neko dobaci slamku spasa ...

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...