Skip to main content

Veo

U mnogim drevnim religijskim i mističnim učenjima priroda je predstavljena ženskim likom, kojeg znamo pod različitim imenima kakva su Ištar, Isis, Izida, Venera ili Afrodita. Geometrijski se izražava u u obliku vesica piscis, koji neodoljivo podseća na vaginu ili ribicu. U najstarijim pojavljivanjima ovih boginja one uvek preko lica nose veo koji sprečava da stvari u prirodi vidimo onakvima kakve (stvarno, po sebi) jesu, već uvek kroz njega. Sa filozofskog aspekta, ovaj veo predstavlja način na koji poimamo realnost, isključivo putem opažaja, nama su priroda i svet dati posredno, putem čulnih data, predstava, i naš mozak, ili arhaičnim rečnikom duh, kreira "sliku" opipljive realnosti, odnosno, sveta oko nas. Za sada nismo našli garancije da ono što vidimo i osećamo odgovara onome što stvarno postoji izvan nas, u stvari nismo našli ni (epistemološke) dokaze da bilo šta postoji izvan nas, što i dalje daje materijala za skeptike i epistemologe i ostale filozofe. Muška božanstva prestavljaju nematerijalne principe koji uobličavaju materiju, ovaplođuju prirodu (zato su falusi u obliku obeliksa postavljeni ispred piramida i crkava) i pospešuju njen rast i promenu. Bog je želeo promenu i samo putem promene može da stvara, na šta ću se vratiti kasnije. U hrišćanstvu ovo je iskazano kroz Mariju, ženu, prirodu, koja božijim delovanjem otelotvoruje božiji duh u ljudskom, Isusu, i koga žrtvujemo materijalnom, opipljivom, raspećem na krstu i to od strane istih onih koji i danas upravljaju svetom. Inače je Saturn, Satana, onaj koji nas testira, bog vremena, prvobitni gospodar, predmet obožavanja izvornih Avramovskih religija, dok ja mislim da za (rano) hrišćanstvo to nije, naprotiv, ono je rezultat pobune. Krst je pre hrišćanstva bio simbol Saturna (pored Davidove zvezde) i u sebi sadrži i simboliku ženskog-materijalnog (horizontalnog, ležećeg) i muškog-duhovnog (vertikalnog, falusnog), kao i spoj suprotnosti. Isus je razapet između duhovnog i materijalnog. Dali je na svojoj slici raspetog Isusa na trodimenzionalnom kosmičkom krstu, pokušao ovo da iskaže.

Photo by Wesley Sanchez on Unsplash

Ženski likovi panteona božanstava različite su manifestacije prirode, na različitim nivoima našeg kognitivnog poimanja sveta oko nas. Za dalju priču bitno je da uočimo još jedan aspekt ovih boginja, a to je lepota, koja nas pobuđuje na ljubav i sa svoje strane tera na delovanje. Delovanje je preduslov promene, bilo dobre ili loše. Materija traži prokreaciju, seks, fizički ili mentalni, spajanje ili razdvajanje u slučaju deobe. Želja za spajanjem, žudnja, uostalom i gravitacija, neodoljiv je deo "materije", odnosno principa koji nekako jeste na duhovnoj ontološkoj ravni. Devičanski aspekt prirode su Atina i Artemida, obe ratnice, obe neophodne za selekciju jakih. U jednom svom aspektu one su prirodna selekcija koja kastrira nemoćne. Demetra i Persefona predstavljaju životne cikluse rađanja i umiranja. Paris koji daje jabuku razdora Afroditi, birajući između Here, Atine i Afrodite, jasno govori da nikakvi racionalni, pa i kulturološki, razlozi koje reprezentuju Hera i Atina, ne mogu pobediti moć lepote i ljubavi, želju za spajanjem, kreiranjem, promenom, iako kazna, tačnije cena, za takav raspored prioriteta stiže kasnije.

Mistika tvrdi da mi posedujemo organ kojim možemo sagledati realnost, zove se epifiza, koja po strukturi i funkciji podseća na oko, treće oko, okrenuto prema unutra, oko kojem nisu potrebni opažaji da bi sagledalo realnost. Epifiza, pinealna žlezda, krasi mnoge trgove i katedrale, simbolično je predstavljena šišarkom koja pomalo podseća na njen izgled. Ja sam sam omađijan pitanjem kako stvarnost stvarno izgleda, iako sam potpuno svestan da verovatno nikada neću, osim možda posle smrti kada vama to neće biti bitno, to saznati. Aktivacija ovog organa, verovali su neoplatoničari, kao i mnogi budisti, jezuiti, monasi, derviši, nju ejdžeri i ostali koji meditiraju u pećinama i drugim tihim mestima širom sveta, moguća je putem adekvatnog stila života i putem ritualne prakse, nešto o čemu nemam nikakvog iskustva.

Moja omiljena teorija, glupo je reći u koju verujem, iako de facto verujem, je u osnovi fenomenalistička, tačnije verujem da je ovaj svet konstrukt, simulacija, čija su pravila i dometi definisani, hardverom (Bogom) i softverom (Božijom mišlju i zakonima koje je Bog za nas kreirao). Religija, filozofija, mistika, sve su to tragovi koji su nam ostavljeni, ili vremenom utabani, da bi spoznali kako i zašto, a možda i Boga samog. Kao da treba da spoznamo neki cilj pred nama koji će nam omogućiti da pređemo na novi nivo igrice. Verujem da materija ne postoji u onom smisli u kojem svi (nefilozofi) misle da postoji, odnosno verujem da je ona sama konstrukt u umovima bića kojim je ovaj svet nastanjen, kao što je to još Barkli uočio. Za razliku od Barklija ja mislim da je Bog napravio "virtuelno" igralište, matriks, definisao njegova pravila i mehanizme za kreiranje opažaja, ne mislim da nam ih "lično" utiskuje. Postojanje se svodi na razmenu informacija u globalnom polju, Spinozinoj Monadi, Parmenidovom i Plotinovom Jednom, njihovoj transformaciji i skladištenju. Druga varijanta, na kojoj leži teorija transurfinga, je da su sve moguće kombinacije stvarnosti već definisane, a da ih živa bića svojim delovanjem, u datom matriksu, otelotvoruju. Ako ništa ne nastaje iz ničega, onda sve što je materijalno, može biti samo nematerijalne prirode. Tajna beskonačnosti je što ništa, umnožavanjem, pretvara u nešto. Ipak mislim da je Božija intervencija moguća u bilo kom trenutku, ali isto tako da se to nikada ili gotovo nikada ne dešava ili barem ne na način da mi vremenska bića spoznamo njegova vanvremenska dela.

Svet je po sebi neka nestruktuirana, bitno je naznačiti globalna i javna, informacija, zapisana u vidu kvantnog stanja, talasa, niti, kada bi znao kako tačno, verovatno bih dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Svako biće, uključujući i biljke, poseduju sebi svojstven mehanizam kako kosmičke informacije pretvara u sebi svojstveno, opipljivo, okruženje. Nama je nepojmljivo kako biljke "vide" svet oko sebe. Za nas, životinje, to radi podsvest, instinkt, nezavisno od bilo kakvog našeg kognitivnog, svesnog, znanja. Mi objektivno postojimo, koristeći deo informacija koje kosmički, apsolutno, postoje. I sami postojimo kao informacija i zato postojimo i u očima drugih, zato postoje planete koje svi možemo da opazimo. Postojanje se svodi na čitanje i predstavljanje kosmičkih informacija i adekvatno njihovo skladištenje da bi bile dostupne drugima. "Stvari" koje nisu misleća bića, Bog je uobličio i formirao, neadekvatnim, ali razumljivim terminom, isprogramirao, za nas. Pozorišnu scenu postavljenu za naše bivstvovanje, snimio je na "hard drajv", u sebi samom, na kojem čuva realnost. Božiji zakoni su principi, baš onako kako ih Kabala definiše, koji određuju kako se osnovne jedinice informacija materijalizuju. Nemisleći deo naše stvarnosti odvija se deterministički, poštujući zakone fizike i apriorne istine matematike, na isti način na koji se algoritmi, večno i nepromenjivo, izvršavaju. 

Ipak, to što je svet samo simulacija, naša interpretacija globalne informacije, ne znači da iskustvo boravka u njemu nama subjektivno nije realno, naprotiv, osećanjem bola i sreće u to se možemo svakodnevno uveriti. Možemo se uveriti u tu realnost jer ništa što je iza vela ne menja način na koji stvarnost doživljavamo. Menja samo naš odnos prema fenomenima ovog i ovakvog sveta i svest o besmislu onoga što zovemo svetska istorija.

Neko bi se zapitao čemu organi, celokupan ovaj komplikovani mehanizam koji svakodnevno, vidimo i osećamo, na mikro i makro planu, biologija, kretanja planeta, mehanizam koji izražavamo jezikom fizike. Ovde može da pomogne analogija sa video igricom, Minecraft, potrebna su jasna pravila koja će omogućiti transformaciju neuobličenih informacija u uobličene, pravila utkana u zakone fizike potrebne za transformaciju kako bazičnih, tako i putem njih i genetskih gradivnih elemenata. Oni čuvaju mutacije, varijacije, potencijale i algoritme u tom Božijem matriksu. Takođe, teško da možemo imati uvid u Božije motive, mada smo nesvesno svesni njegove (sve)moći posmatrajući ovaj predivan svet oko nas. Mi smo tu, mi sva živa bića, da "programiramo" stvarnost, da je pomeramo u mogućim smerovima. Svet opipljivih stvari je naša interpretacija informacija u globalnom informatičkom polju, kada spavamo ne interpretiramo to polje, zato ili nismo svesni stvari oko nas ili informatičkim poljem srfujemo i sanjamo. Kada umremo, informacije o nama interpretira neko drugi, odnosno svi drugi koji su nas poznavali. Pošto smo mi za života bili okamenjena informacija, a svest interpretacija te informacije, samom smrću informacije o nama se ne gube, a svest prelazi na nove nivoe mogućih interpretacija ili se vraća u postojeću "realnost", obe mogućnosti su podjednako verovatne.

Epistemološki ovo rešava problem skepticizma, u smislu da procesorska moć kojom mi obrađujemo informacije iz globalnog informatičkog polja određuje način njihove upotrebe, određuje nivo detalja koje možemo da "konstruišemo", što se upravo i dešava kada slabost čula čini da stvari vidimo izmenjeno, ili uprošćeno. Naša čula obavljaju funkciju senzora povezanih na magistralu podataka i čija propusna moć određuje kvalitet čula. Čula definišu koliko informacija možemo da procesiramo, a njihov kapacitet dodeljen nam je u trenutku rođenja.

Dan polako odmiče, sa ove strane vela nema ničeg novog. Svet se polako kreće ka otkrovenju, podizanju vela za sve smrtnike ...

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...