Skip to main content

Square And Compass

Simboli prenose poruke direktno u područje nesvesnog gde ih naša praiskonska intuicija, usađena u nama još u procesu stvaranja, prima i tumači. Šestar i ugao, koji opkoračuju G i primaju ga u svoju toplu matericu simbolizovanu unutrašnjim prostorom, i danas su predmet našeg profanog tumačenja jer nas kopka moć koju upućeni crpe iz njega. G za neke God, za druge Geometry, za treće Generative. Za mene sva tri, imajući u vidu teološku osnovu na kojoj ovaj simbol stoji, kao i činjenicu da se iza svake okultne tajne krije trojstvo, na renesansnim slikama i medaljonima često predstavljeno kao tri Gracije. Bog, svojim generativnim, muškim principom (Sunce), i ženskim materijalnim (Mesec) reprezentovanim geometrijom, stvara, da ne kažem oplođava. Osim toga, šestar i ugao formiraju takozvani Solomonov pečat, koji se i onda, a vidimo i danas pogotovo u sferi geopolitike, koristi za kontrolisanje demona, ne bi li se teurgijom ostvario neki ovozemaljski cilj. Isti simbol može se predstaviti pomoću dva rimska broja 10, tačnije XX, kojima kada pridružimo Sunce i Mesec reprezentovanim kao Boaz i Jakin, tačnije dva stuba temeljca na kojima počiva naš ovozemaljski život, dobijamo IXXI ili 9/11 u dekadnom numeričkom sistemu. Simbolički Solomonovim pečatom možemo vezati, uticati na, svet kojem život daju Sunce i Mesec. Dalja analiza, koja zahteva malo poznavanja mistike, dovodi nas do Saturna, kao personifikovanog (možda svrgnutog) gospodara vremena i ove materijalne realnosti, ali to je neka druga priča. Ipak imajući u vidu da je sa jedne strane Saturn personifikacija Sotone, a sa druge zlatnog doba, rajskog života, kao primer ljudske sreće plaćene apsolutnom poslušnošću, tumačenje ove simbolike vodi nas duboko u teološke rasprave i diskusije o pravoj prirodi onih koji u verskim knjigama pretenduju na titulu jednog, sveprisutnog, omnipotentnog Boga. 

Pozabavimo se prvo šestarom, koji po svojoj prirodi opisuje krug i koji sa jedne strane označava večnost, jer krećući se po kružnici nikada ne dolazimo do kraja, a sa druge nebesa koja sa Zemlje zamišljamo kao sferu. Istovremeno krug nameće granicu, granicu našeg sveta, naše realnosti, granicu do koje um može da dosegne, granicu do koje važe zakoni fizike, granicu iza koje može biti samo nešto nadmaterijalno, beskonačna praznina, En Sof, prostor u kojem obitava sam Bog. Ljuska kosmičkog jajeta orfika, gnostika i ostalih koji su kroz stvarnost gledali očima mistika. Granicu iza koje on, svojim stvaralačkim principom, proizvodi materijalne, geometrijske oblike. Kružnica oslikava i kosmičke zakone u kojima se krivi euklidska geometrija, koja nas kasnije dovodi do simbola pravog ugla. Tačka u tom krugu označava centar, Sunce, kao naš izvor života, falus koji oplođava i daje život u ovom našem ćošku univerzuma. Skrivena je ili predstavljena (svevidećim) okom u slovu G, što se može tumačiti da je upravo (duhovno) Sunce ili svetlonoša bog.  Sve se u životu dešava periodično, hodamo po malim fraktalnim kružnicama, rađamo se, umiremo, rađamo se. Sejemo, žanjemo, sejemo. Sa svakom godinom, sa svakim danom, zatvaramo i kosmički i lični krug. Obožavanje Sunca ili zvezda je u temelju svih religija, uključujući i Hrišćanstvo, iako će se mnogi koji su religiozni usprotiviti ovoj tvrdnji. Njima poručujem da provere kada su najveći praznici i zašto se poklapaju sa kosmičkim događajima kakav je recimo solisticij u vreme Božića, kada Sunce tri dana stoji u jednoj tački i ponovo se rađa 25 decembra, odnosno započinje novi ciklus. U ovoj interpretaciji Isus je svetlonoša, kako se u Novom Zavetu i naziva u Otkrovenju 22:16.

Ja Isus poslah anđela svog da vam ovo posvedoči u crkvama.
Ja sam koren i rod Davidov, i sjajna zvezda Danica.

Prav ugao sa jedne strane označava zakone ovog sveta, reprezent je Njutnove, determinističke fizike pod čijim strogim pravilima živimo na ovom svetu, može se reći i (kosmičkog) zatvora u kojem smo zarobljeni. Predstavlja ugaoni kamen, na kojem leži temelj ovozemaljskog sveta. Prav ugao, kao deo kvadrata, simbolizuje materijalni život, dok nam matematika, ontološki entitet koji obituje u nekoj od nematerijalnih ontoloških ravni ovog sveta, daje uvid u vezu između ove dve realnosti. Zato je matematika u osnovi svakog ozbiljnog filozofskog ili okultnog sistema. Pitagorina teorema, odnosno Euklidov 47 problem, ukazuje na nepromenljivost materijalnog sveta, stroge zakone između prostora (3) i vremena (4) i nadvremenske, pete, dimenzije, kojoj mistici teže.

U mističnim učenjima kvadratura kruga uvek je bila obavijena velom misterije, jer svojom formulom u kojoj participira magični broj Pi, daje vezu između ovostranog, materijalnog, i onostranog, nematerijalnog. Simbolika brojeva koji povezuju kružnicu, kružno kretanje u realnim (Pi) i imaginarnim (e) ravnima, kao i odnosa racionalnih brojeva (zlatni presek) ukazuju na odnos opipljivog i neopipljivog sveta. Ti brojevi su iracionalni, neuhvatljivi, nemaju kraja, preslikavaju makro u mikro kosmos, razlomljeni deo broja. Pi u svojim decimalama, ako je verovati, čuva svaku moguću reč, ime za neki pojam i tako povezuje materijalne i nematerijalne ontološke ravni. 

Razumevajući ili verujući u ove principe, glavna učenja mističnih škola na koja se danas tajna društva oslanjaju, omogućava onima koji to znanje poseduju da koriste kosmički generativni princip za genezu onakve realnosti kakvu žele, služeći silama koje su, mislim, čak izvan naših mogućnosti poimanja. Holivud je te sile pretvorio u karikature koje nam mažu oči i odvode na pogrešan put, istovremeno oslobađajući odgovorne karmičkih kazni govorenjem (delimične) istine. Njihova verovanja idu dotle da su ubeđeni da će dobiti ključ zaborava koji će šapnuti pri prelasku Lete i koji će im omogućiti sećanje na ovaj život u budućim reinkarnacijama. 

Pretpostavljam da za mnoge koji ovo čitaju sve ovo deluje smešno ili čudno. Vodolazkin bi rekao da je fantazija uveličavajuće staklo koje koristimo da bi bolje videli predmet, dok bi Dante na to odgovorio da su kratka krila razuma, kada se na svoja čula oslanjaju ...

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...