Skip to main content

Fast Forward

Živimo u vremenu kada je Kronos uključio brzo premotavanje naših života, vreme se ubrzalo kriveći ljudske odnose do neprepoznatljivosti. Naša mala jutarnja banda, svedok je Balzakovske priče na početku doba Vodolije, pune napetosti, intriga, obrta i ljubavnih zanosa. Čitajući romane sećamo se vremena kada je čitav život bio potreban da se obrne krug jedne srećne ili nesreće ljubavi, danas u mesec dana zatvori se nekoliko koncentričnih krugova, numerisanih brojevima: dečko broj 1, dečko broj 2, itd. 

Photo by Immo Wegmann on Unsplash

Iz mog ugla veza, brak, posvećenost, su maraton, koji traži upornost, izdržljivost, spremnost da ostaneš bez snage koju onda moraš da crpiš iz dubine svog bića. Spremnost da potrošiš sve rezerve do sledeće tačke za osveženje na kojoj ćeš se politi hladnom vodom. Nekada to podrazumeva i pad, odrana kolena ili nesvesticu. Ipak, moj pogled je postao izuzetak, ne pravilo, danas su veze sprintovi koji se iznova trče, sve kraće i kraće, trošeći sve više energije, čineći nas umornim za nove pokušaje.

Upoznavanje u oflajn svetu, zamenila je tinderaja, koja je danas više-manje kolokvijalni naziv za svingeraju i najčešće počinje nečim što u psećem svetu zovemo teranje. Dečko broj jedan odabran jednim slajdom udesno, nakon iscrpljujućeg upoznavanja putem interneta, koje je je, doduše samo pretpostavljam, ubzan prelazak preko gomile pitanja za koja bi nam u starom svetu trebala desetina izlazaka tokom kojih bi mogli da namirišemo feromone potencijalnog partnera i da ga otkačimo ako nam malo smrducka. Jedne letnje večeri, sa sve prekrštenim nogama sedeći na klupi, pojavio se u našem malom parku pokušavajući da osvoji naša tvrda srca i da nas impresionira svojim stavom, ne znajući u kakvom leglu zmija je završio i koliko nam je smešan. I to je otprilike bilo to, dečko broj 1, zaboravljen je i istisnut nastupajućom lavinom oličenom u junaku naše priče, dečku broj 2, bez želje da se bavim perverznim detaljima iz perioda zaboravljanja.

Uvek mi je bila enigma kako funkcioniše ženski mozak, evo već pedeset godina sam sprcao u dupe, a i dalje sam na nivou autističnog retardiranog deteta. Dečko broj 2 u život naše junakinje ušao je davno u trenutku kada je Tinder bio mreža za hrabre i ne baš normalne ili je meni samo to tako delovalo, iznenada aktuelizovan ponovnim susretom.  Nekoliko razmenjenih nežnosti, postale su temelj razmišljanja fertilne žene u svojim ranim tridesetim i velikih planova koje su uključivali barem jednu oplođenu jajnu ćeliju. mada sumnjam i više, i razmenu materijalnih dobara.

Inicijalna razmena informacija/nežnosti trajala je par meseci, tačnije dva, gde su ličnosti međusobno predstavljene u lažnom svetlu virtualnog sveta, nakon inicijalnog vaćarenja. U sam početak uključeni su samo oni od nas koji sa svog prozora mogu biti u centru dešavanja, zadovoljavajući svoju voajersku prirodu. Oni koji su se mogli neprimećeno prikrasti i uvaliti na klupu na kojoj golupčići razmenjuju nežnosti, koristeći njihov strah od eventualne Hanibalske ličnosti koja se može ispoljiti u, ipak nepoznatom, sagovorniku. Jednostavnom opservacijom naše junakinje, oštro oko može uočiti tragove zaljubljenog ponašanja, koje se ogleda u telećem pogledu usmerenom u stranu i milom glasiću, sa veštim izbegavanjem tema za koje zna da dečko broj 2 neće biti oduševljen, kao što su jedenje mesa ili tamanjenje lisnatog testa. U vazduhu se mogla osetiti atmosfera seksualne privlačnosti, da ne kažem tenzije, nekoliko puta upotrebljene kao argument ili zalog budućnosti veze.

Moram da budem iskren i da kažem da sam prilično impresioniram svime onim što je dečko broj 2 uspeo da završi do svojih tridesetih: velika firma ili firme, dva braka, četvoro, relativno male, dece, smucanje po gajbama riba sa Tindera. Poznavanje sumnjivih investitora, slobodan duh kojem bi mnogi mladići pozavideli uključujući ležerno hvatanje u koštac sa životnim problemima koje se u jednom trenutku mora završiti simptomima nervnog sloma. No, vratimo se na temu ...

Naša mala lajava ekipa iz parka bila je svedok, a poneko i aktivni saučesnik, konstantnog podizanja temperature, ubrzanog proživljavanja celog braka u samo mesec dana, sa svime što takva situacija nosi. Počelo je benigno, pokušajem promene ishrane naše junakinje, što je definitivno greška ako se uzme u obzir Vojvođansko poreklo i kult hrane, kao i besmislena, fotokopirana, knjiga o ishrani baziranoj na voću. Svako zrelo, odraslo, stvorenje zna da se formirane ličnosti ne mogu promeniti, osim ukoliko su same motivisane za promenu, bilo velikom srećom ili velikom tugom. Kada sam je ranim jutrom ugledao, na licu sam mogao da pročitam nervozu izazvanu glađu, koja je sigurno doprinela brzom osipanju same veze, od starta osuđene na neuspeh.

Malo po malo, za kratko vreme, unoseći četkicu za zube i svoje navike, trikom kupovine Ćomija, autonomnog usisivača, kojeg će na kraju romanse junakinja ipak sama isplatiti, uspeva da se praktično useli u stan potencijalne nove majke, čime počinje proces skidanja maski i prikaza pravog lica. Iz moje perspektive, mojih pet šest godina zabavljanja sa sadašnjom ženom, pre zajedničkog života, on je uspeo da komprimuje u samo desetinu dana, što nas dovodi do sledećeg, pomalo bizarnog, iskustva proživljenog u brzom modu.

Naša junakinja je zanesenjak koji, verujem, iskreno mašta o idiličnoj porodici, koja će spojiti njenu želju za divljom ljubavlju i majčinski instinkt u nadi da će to moći da umetne između obaveza na poslu. Odmah je imala priliku da proživi ulogu maćehe, dok je podsvesno analizirala kvalitet genetskog materijala potencijalnog donora, pokušavajući sebi da dočara kako će se nositi sa njegovom decom i što je još interesantnije njegovim ženama. Postala je bolno svesna činjenice da žene, iako bivše, nisu baš oduševljene novim partnerkama bivših muževa/partnera, očeva njihove dece, i da lako mogu da ih prate putem Instagrama i drugih društvenih mreža. 

Kao i u pravom braku i životu i ovaj virtualni brak, prva prava iskušenja počeo je da doživljava na materijalnom planu. Posebno imajući u vidu korelaciju ženskog uzbuđenja, materijalnog statusa i broja kvadrata u posedu (ovo potonje može čak dovesti i do neviđenih nivoa ekstaze). Kao u snu, eksel tabela sa dugovima koje će partner uneti u buduću zajednicu, gde su u redovima bili inicijali dece, čak i omiljeno dete istog imena kao i junakinja, a u kolonama meseci potrebni za isplatu alimentacije, počela je da se materijalizuje i unosi nemir. Nisu tu mogli pomoći ni astrolozi-kume podstanari, ni daleki vidovnjaci, da prst sudbine i bračne sreće usmere na njih dvoje. Dvonedeljni brak krenuo je da se kruni.

Dečko broj 2, napravio je tipičnu mušku grešku, prestao je da vodi računa o detaljima, sitnicama, o malim stvarima i osećanjima koje ženama mnogo znače. Tako nešto neretko dovodi do bacanje pogleda na dečka broj 3. Da ne pominjem one male frustracije izazvane jalovom kritikom tuđih izbora, npr. burgera ili pice. Možda bi ona oprostila svaki kvadrat, svaki evro alimentacije, ali ne može oprostiti nezainteresovanost njenim životom, nezainteresovanost za sve ono što joj se dešava na poslu, sa prijateljima i na društvenim događajima. Nakon što je, uvaljen na tuđu, njenu, gajbu, zaspao, pogled ledene kraljice je zauvek smrzao njihov odnos i odsvirao kraj ubrzanog braka, što nas dovodi razvoda.

Nepostojeći brak, raspao se povlačeći (umišljena) pitanja pravih brakova, imovinu, decu, mentalno zdravlje i strah od osvete partnera. U konkretnom slučaju strah je generisan saznanjem da jedna kopija ključeva i dalje egzistira u nekom od njegovih džepova, kao i naknadna pamet i analiza ponašanja čiji je rezultat pretpostavljena dijagnoza.  A ko se plaši treba da se zaštiti, može i hladnim oružjem ili malim sprejom koji tera na plakanje.

Kako vreme odmiče, stvari se vraćaju u normalu, izgubio se teleći pogled junakinje, a Tinder je ponovo zasijao u punom sjaju, čekajući novu priliku da demantuje loše mišljenje koje imam o njemu.

Za nas ostale, vreme se i dalje vuče ...






Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...