Skip to main content

Anksioznost moja nasušna

Anksioznost je, bolest je teška reč, poremećaj modernog doba, za neke hroničan za neke akutan. Svedok sam epidemije oko sebe, znam neverovatno veliki broj ljudi koji su prošli ovo iskustvo, uključujući i sebe. Kapiram da bi moje bake sa podsmehom govorile o tome. "Ma kakve su to budalaštine, idi da kosiš ili nosiš ugalj i sve će to proći", čujem ih kako govore. Što je najgore, potpuno su u pravu, skučeni život u gradu doveo nas je do geneze novih poremećaja, prouzrokovane nedostatkom trošenja prirodnih stimulansa za prevazilaženje stresnih situacija. Kada sam bio mali, ne znam ni da li je taj pojam postojao, to govori o spokoju u kojem je, barem nekolicina nas, živela.

Photo by Gabriel on Unsplash
Anksioznost počinje tiho, neprimetno, ona je inkrementalna, sa svakim novim teškim danom dodajete malo pogonskog goriva koje se skladišti negde u vama. Nekada su naši preci morali da budu stalno na oprezu, opasnost je vrebala iza svakog ugla, da ne kažem žbuna. Kritične situacije teraju vaše telo da luči kortizol, hormon stresa, koji vam pomaže da se čula izoštre, da adekvatno reagujete i spasite živu glavu, recimo ako vas pojuri vuk, medved ili komšija sa buzdovanom. Kako raste nivo kortizola, telo počinje da oslobađa aminokiseline u krvotok, dajući vam energiju za reakciju, npr. za tuču ili beg. Ne morate biti Anštajn da shvatite da je prvi način za smanjenje anksioznosti fizička aktivnost, koja troši tu izlučenu energiju iz krvotoka. Osim toga, kada ste uplašeni, pod tenzijom, organizam ne želi da budete srećni, tako da kortizol smanjuje lučenje seratonina. Ima to i svojih pozitivnih efekata, naglo počinjete da gubite kilažu, doduše sve vreme tripujući da je to posledica neke teške bolesti, što neretko dovodi do gomile bespotrebnih pregleda i sati provedenih na medicinskim forumima.

Osim kortizola, kad zagusti, telo luči i adrenalin, hormon za koji je zadužena vaša nadbubrežna žlezda, nuklearno gorivo za krizne situacije. Adrenalin je majka preživljavanja i kada odradi zadatak i spasi vam glavu, telo vas nagrađuje lučenjem dopamina, drugim hormonom sreće pored seratonina, koji vas smiruje i daje vam osećaj zadovoljstva. Delovanje dopamina znaju svi narkomani, jer na iste receptore kače se i opijati, samo u malo koncentrovanijem obliku. Međutim prevelika količina adrenalina potroši rezerve dopamina u vašem telu, za koji je potrebno vreme da se sintetiše, tako da vam umesto spokoja ostaje samo osećaj uznemirenosti, treperenja, što bi mladi rekli neizdrža.

Moderni "bizmismeni" (baba, volim te), japiji i ostali gradski kauboji, pokušavaju kokainom da reše problem. Slikovito govoreći, kokain otvara slavinu na buretu dopamina koji se kao rezerva čuva u vašem organizmu. Zaboravljaju da je potrebno vreme da se to bure ponovo napuni, tako da ih čeka depresivni period akumulacije.

Napraviću ovde malu digresiju i reći vam da vas novi Uelbekov roman Seratonin neće usrećiti, ali da možete steći jasnu sliku neizvesne budućnosti modernog zapadnog čoveka i pogrešne percepcije životnih prioriteta.

Danas vas umesto medveda jure posao, poslovni partneri, porodica, škola, debili na vlasti oko nas, premijerka koja govori nemuštim jezikom i ON, psihijatrijski bolesnik br. 1 u našoj maloj Srbiji. Nivo kortizola konstantno raste, što u perspektivi dovodi do smanjenja oba hormona sreće, a s obzirom da danas većina vežba kašikom, to neminovno vodi u pojavu anksioznosti.

Anksioznost sam doživljavao kao umišljenu bolest i nije mi bilo jasno kako neko ne može snagom volje da se izbori, sve dok na svojoj koži nisam osetio taj bolni proces, a verujte mi, mislim da mi je volja nešto gde sam najjači. Prvo se javio, ne znam kako da ga opišem, osećaj treperenja, kao da mi cela koža bridi. Nakon toga mozak počinje da se ubrzava, procesirajući (obrađujući) gomilu nebitnih jalovih informacija, dajući kao rezultat brigu i nespokoj. Zatim kreće zujanje u ušima, zvuk koji prvo čujete, ako eventualno uspete da odspavate koji sat i na kraju insomnija, neizbežni saputnik. Kada se stanje razvuče na nekoliko meseci, mislim da je vreme da se zabrinete.

Ključno je da shvatite da tu nema ničega čega bi ste se morali stideti, naprotiv, mislim da anksioznost govori da imate neki osećaj odgovornosti, makar prema sebi, koji je vas i vaše telo doveo u to stanje. Drugo, pomoć je dobrodošla, mislim i neohodna, bio to neko vama blizak ili dobar terapeut sa kojim možete podeliti svoje brige. Treći korak je da iskreno, sami sebi priznate šta je sve ono što ne valja u vašem životu i da imate kakvu-takvu predstavu o tome šta se može i kako popraviti. I naravno najteži, za mnoge i nemoguć, da ono što se može promeniti i popraviti, popravite, za to vam stvarno treba snaga volje ili medikamenata.

Ima tu i operativnih stvari, ishrana, redovno, sa akcentom na redovno, vežbanje, brojanje do 100 svaki put kada osetite vulkan u vama koji počinje da kulja, duge šetnje u večernjim i jutarnjim časovima ili još bolje vožnja bajsom, što više bliskosti sa dragim osobama, puno vremena provedenog sa vašim musketarima, glava dece na grudima koja će vas umiriti brže od bilo kog ksanaksa. I naravno strpljenje, jer kako je trebalo vremena da se taj bes nagomila u vama, tako treba vremena da ga kroz mali ventil otpustite, kao što i probušenoj gumi treba vreme da se potpuno izduva, osim ako je eksplodirala, a ne želite da se vama to desi.

Želim da ohrabrim, sopstvenim primerom, one koji možda proživljavaju sve ovo, sada znam kako se osećaju, anksioznost je kod mene probudila saosećanje, drugačije je iz tuđih cipela. Želim i da im kažem da će proći i da to često nema veze sa realnim stanjem u životu, parama, putovanjima, poslom, sada mi je smešno i kada se setim, koje brige i scenarije sam vrteo u glavi. I da moraju da veruju da iako se neki loš scenario obistini, da će tu biti neko da im pruži ruku i izvuče iz blata.

Jesen je na pragu, moram za vikend da izvozam još koji krug, da malo otpustim svoj ventil ...


Comments

  1. Sjajno opisano! I stručno i kroz doživljaj

    ReplyDelete
  2. Mnogo, mnogo hvala! I čestitam pobedu! ;)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan