Šta svi mi (ili možda samo ja) činimo da bi naši životi bili otporni na pad (namerno na pad, a ne na grešku, jer je pad niz grešaka, chain of events). Ako smo pali bili smo padu skloni, a padu su skloni svi, i oni jaki i oni slabi, ko kaže drugačije laže. Svi padamo, možda su samo retki srećnici oslobođeni tog bremena, ali pobednici ustaju, krvavih kolena, slomljenih zuba, nekada i poniženi, poraženi, ustaju.
"The fall of man, or the fall, is a term used in Christianity to describe the transition of the first man and woman from a state of innocent obedience to God to a state of guilty disobedience."
Pad? Šta je uostalom pad? Da li je svaki greh pad i da li je svaki pad greh? Da li je pad uvek realan ili samo naša izvrnuta percepcija stvarnosti? Imamo društveni, kolektivni i lični pad. Društveni, koje je i te kako realan, koji svi delimo, zajedno proživljavamo, nemoćni, svesni da se svet ili konkretno država, grad i ulica oko nas, menja na gore, konstantno. Pada se lagano i taj pad me užasava. Godinama gledam kako pristajemo na kompromise, kako se najgori pitaju, osećam se da živim osvetu loših đaka, kako se mrvi sve što vredi, kako se lome i najači karakteri, razaraju sami temelji društva. Prodaju se guzice za malo koristi, empatija umire. Kako biti otporan na to, a da ne ubijemo ono malo ljudskosti u sebi? Na to stvarno nemam nikakav odgovor, mada se sebičnost nameće sama po sebi. Ali ako postanemo sebični, isključimo se iz društva, to više nije društveni, nego postaje naš lični pad, na koji mnogi od nas samo zatvaraju oči.
Teško mi je što smo to dozvolili, osećam gorčinu koja je u meni sve veća, izjeda me, mada me još više izjeda ravnodušnost onih koji su već na kolenima i koji misle da će još jednim pruženim felacijom tlačiteljima sebi obezbediti još malo mira ili koristi.
Lični, materijalni, moralni, pad u očima drugih, pad kada vas iznevere ili razočaraju drugi i onaj najgori, za sve one koji imaju obraza, a zanemarljiv za ostale, pad u sopstvenim očima, kad razočaraš ili izgubiš veru u samoga sebe. Za mene je najteži oporavak od ovog poslednjeg, jer ako znaš zaradićeš, ako si uporan dokazaćeš se, ako si grešio popravićeš se, ali ako si samoga sebe razočarao, teško ćeš ohrabriti, jer si dole, pao, a ne možeš se slagati jer si go u ogledalu. Treba ti pružena ruka, oslonac, neko ko će te povući, rizikujući da i ti povučeš njega/nju dole u blato. Kada si dole, osećaš da nemaš snage, volje, strasti, osećaš se sam, zapostavljen i slab.
Najteži trenutak svakog mog pada je onaj trenutak kada osetim apsolutnu nemoć, kada više nisam ja taj koji drži konce u rukama, kada moram da se prepustim okolnostima, kada pomeram kormilo na prazno. Sve dok imam makar i privid kontrole, još se držim noktima za ivicu. Ali to je relativna, lična stvar, za nekog drugog nešto potpuno drugačije, pretpostavljam da će i za mene biti, kada se vreme rastegne još malo.
Kako da budem/postanem otporan na pad? Kako to da bude bilo ko od nas? Svaki lajf kouč, ili ako ima fakultet psiholog, psihijatar, sada bi istresao neko sranje, moj odgovor je iskren: ne znam, mogu samo da nagađam. Ne znam kako, ali znam da želim, jer svakog pada se jasno sećam i strah me je, bez obzira na proteklo vreme ili važnost, ti strahovi su u meni još uvek živi. Znam samo da bi bio otporan, moraš padati, jer kao i svako dete, naučiš da se čuvaš tek kada jako zaboli. I što jače boli, bolje se čuvaš. Za razliku od društvenog, lični pad u nama razvija empatiju, daje nam uvid u to kako se drugi osećaju u takvim trenucima. Artur Klark je, da parafraziram, rekao da će inteligentna riba koja pliva u nekom okeanu svašta smisliti, ali se skoro sigurno nikada neće setiti vatre.
Ali cena pada je velika, cena je gubitak poleta, sumnja koja se uvlači u nas, neodlučnost da se krene na novi put, oprez, nepoverenje. Blago onima neiskusnim, padovima neopterećenim, slobodnim, koji hrabrost crpe iz neznanja. Oni ne moraju, kao mi, da ulažu dodatnu energiju da prevaziđu strah. Da bi bili otporni, moramo prevaziđi strah od pada, rizikujući, možda i uživati u adrenalinu koji taj strah izaziva. Zvuči kao oksimoron, beskonačna petlja, vrtlog u koje se moramo upustiti i pustiti da stvari idu svojim tokom.
Do ustajanja ...
"The fall of man, or the fall, is a term used in Christianity to describe the transition of the first man and woman from a state of innocent obedience to God to a state of guilty disobedience."
Pad? Šta je uostalom pad? Da li je svaki greh pad i da li je svaki pad greh? Da li je pad uvek realan ili samo naša izvrnuta percepcija stvarnosti? Imamo društveni, kolektivni i lični pad. Društveni, koje je i te kako realan, koji svi delimo, zajedno proživljavamo, nemoćni, svesni da se svet ili konkretno država, grad i ulica oko nas, menja na gore, konstantno. Pada se lagano i taj pad me užasava. Godinama gledam kako pristajemo na kompromise, kako se najgori pitaju, osećam se da živim osvetu loših đaka, kako se mrvi sve što vredi, kako se lome i najači karakteri, razaraju sami temelji društva. Prodaju se guzice za malo koristi, empatija umire. Kako biti otporan na to, a da ne ubijemo ono malo ljudskosti u sebi? Na to stvarno nemam nikakav odgovor, mada se sebičnost nameće sama po sebi. Ali ako postanemo sebični, isključimo se iz društva, to više nije društveni, nego postaje naš lični pad, na koji mnogi od nas samo zatvaraju oči.
Teško mi je što smo to dozvolili, osećam gorčinu koja je u meni sve veća, izjeda me, mada me još više izjeda ravnodušnost onih koji su već na kolenima i koji misle da će još jednim pruženim felacijom tlačiteljima sebi obezbediti još malo mira ili koristi.
Lični, materijalni, moralni, pad u očima drugih, pad kada vas iznevere ili razočaraju drugi i onaj najgori, za sve one koji imaju obraza, a zanemarljiv za ostale, pad u sopstvenim očima, kad razočaraš ili izgubiš veru u samoga sebe. Za mene je najteži oporavak od ovog poslednjeg, jer ako znaš zaradićeš, ako si uporan dokazaćeš se, ako si grešio popravićeš se, ali ako si samoga sebe razočarao, teško ćeš ohrabriti, jer si dole, pao, a ne možeš se slagati jer si go u ogledalu. Treba ti pružena ruka, oslonac, neko ko će te povući, rizikujući da i ti povučeš njega/nju dole u blato. Kada si dole, osećaš da nemaš snage, volje, strasti, osećaš se sam, zapostavljen i slab.
Najteži trenutak svakog mog pada je onaj trenutak kada osetim apsolutnu nemoć, kada više nisam ja taj koji drži konce u rukama, kada moram da se prepustim okolnostima, kada pomeram kormilo na prazno. Sve dok imam makar i privid kontrole, još se držim noktima za ivicu. Ali to je relativna, lična stvar, za nekog drugog nešto potpuno drugačije, pretpostavljam da će i za mene biti, kada se vreme rastegne još malo.
Kako da budem/postanem otporan na pad? Kako to da bude bilo ko od nas? Svaki lajf kouč, ili ako ima fakultet psiholog, psihijatar, sada bi istresao neko sranje, moj odgovor je iskren: ne znam, mogu samo da nagađam. Ne znam kako, ali znam da želim, jer svakog pada se jasno sećam i strah me je, bez obzira na proteklo vreme ili važnost, ti strahovi su u meni još uvek živi. Znam samo da bi bio otporan, moraš padati, jer kao i svako dete, naučiš da se čuvaš tek kada jako zaboli. I što jače boli, bolje se čuvaš. Za razliku od društvenog, lični pad u nama razvija empatiju, daje nam uvid u to kako se drugi osećaju u takvim trenucima. Artur Klark je, da parafraziram, rekao da će inteligentna riba koja pliva u nekom okeanu svašta smisliti, ali se skoro sigurno nikada neće setiti vatre.
Ali cena pada je velika, cena je gubitak poleta, sumnja koja se uvlači u nas, neodlučnost da se krene na novi put, oprez, nepoverenje. Blago onima neiskusnim, padovima neopterećenim, slobodnim, koji hrabrost crpe iz neznanja. Oni ne moraju, kao mi, da ulažu dodatnu energiju da prevaziđu strah. Da bi bili otporni, moramo prevaziđi strah od pada, rizikujući, možda i uživati u adrenalinu koji taj strah izaziva. Zvuči kao oksimoron, beskonačna petlja, vrtlog u koje se moramo upustiti i pustiti da stvari idu svojim tokom.
Do ustajanja ...
Comments
Post a Comment