Skip to main content

Test inteligencije

Prolazi polako peta godina od uvertire za globalnu diktaturu koju svi pamtimo kao COVID PLANdemiju. Sada kada su se slegli utisci, jasno je da je ceo projekat bio test inteligencije, koji mnogi nisu položili, što sužava prostor za nikad potrebniji optimizam. Meni lično najteže je palo razočarenje u ljude, često meni i dalje jako drage, i njihova podložnost ispiranju mozga i nedostatak kritičkog mišljenja. Sve bih mogao da oprostim i preko svega da pređem, osim preko spremnosti da nekoga označe žutom trakom, da mu zabrane kretanje, da mu zabrane da iznosi stav, a pod opravdanjem rasnih, pardon, medicinskih uverenja i strahom za sopstvenu guzicu. Znam da su bili pod hipnozom mas medija, ali to ih ipak, nažalost, ne opravdava. Jedino što bi moglo, i to delimično, je: izvini, nisam bio u pravu. Za mene lično plandemija je bila motiv da pogledam iza zavese gde čarobnjak iz Oza izvodi svoju predstavu, jer do tada sam i sam hodao sa povezom. A ko jednom vidi ne može više da ne vidi, plava pilula je popijena. I kao u filmu, ona ne donosi olakšanje, donosi samo istinu.

Photo by Steve Johnson on Unsplash

Prvo pitanje na koje treba da se odgovori nevernim Tomama, koji videše, a ne verovaše, je zašto? Onima koji su gledali razigrane sestre i doktore koji đuskaju na krovovima zgrada i oko umirućih pacijenata, ne dolazeći im u pamet misao da to baš i nije normalno. Za razliku od komplikovanog mehanizma obmane, teoloških razloga koji leže u motivima onih koji konce vuku, odgovor na ovo pitanje je prosto. Osnovni cilj je potpuna kontrola svakog aspekta vašeg života: šta jedete, šta pijete, gde idete, šta mislite, šta i koga volite, šta ubrizgavate u svoje krhko telo. Namerno nisam stavio koga birate, jer gomila kompromitovanih retardiranih političara, kakav je i ovaj naš, dovešće do toga da se neće birati, a to će se opravdati pretnjom nekog strašnog, verovatno i mogućeg, rata. Napretkom tehnologije, neophodno je odstraniti nepotrebne jedače hrane. Smešan mi je argument kako oni, eto, ne bi svoje. Morate da shvatite da ne postoje njihovi. Postojimo mi i oni. Mi nesuđeni robovi, oni nesuđeni bogovi. Nijedna žrtva nije velika, nijedan potez nije previše strašan ako vodi ostvarenju mokrih snova moći i besa, uostalom dovoljno je da pogledate Gazu i da vam bude jasno. Potreban je mehanizam kontrole i mehanizam da se odstrani višak populacije, a plandemija i posebno vakcinacija su utrli put oboma. Ako vam je jasan cilj, biće vam razumljivi i jasni svi međukoraci. Znam, znam, reći ćete da sam dosadan sa ovom temom, da sam zatucan, samo jebi ga, od slobode nema bitnije teme na ovom svetu, bio ja u pravu ili ne, valjda smemo o svemu suočiti mišljenja. Što bi rekao pokojni Čarli Kirk: Prove I am wrong.

Na ovo će većina odmahnuti rukom, ali ipak, već ove godine možete manje da se krećete, osećate pogled nebrojenih CCTV kamera, avio karte su sve skuplje, kontrole na granicama sve jače, sloboda na internetu sve manja, kao i mogućnost da pronađeš neku informaciju, a da ona nije slika nekog sranja iz prodavnice na koju si slučajno kliknuo gubeći vreme na Instagramu ili tvirkujuća guzica neke porno zvezde/starlete. Uskoro će se od vas zahtevati biometrijski ID za pristup internetu, ako ne verujete proverite vesti koje stižu iz UK. Na ovu konstataciju prvo će se javiti debili koji ovo žele da opravdaju navodnim strahom za decu, i to najčešće oni koji decu i nemaju i koji su pozivali na prisilnu vakcinaciju. Novac sve više teži da bude digitalan, manje vredi, ljudi gledaju kako ušteđevine odlaze u vetar, zahtevajući okretanje beskonačnog točka na kojem se hrčci vrte. Klikom na dugme, jerbo eto niste bili politički korektni, tačnije poslušni, neko će moći da vam uskrati prihode, opstanak. Debili će opet reći kakve veze to ima, lakše je plaćati bezkontaktno.

Prostor za kretanje se oko onih koji pretenduju da budu slobodni sve više sužava zabranom prelaska granice ili stavljanjem u torove petnaestominutnih gradova uz opravdanje u vidu gluposti kakav je karbonski potpis. Broj onih koji iznenada padaju mrtvi proporcijalan je onima koji ovu činjenicu ignorišu.  Epidemija autoimunih bolesti, na koju se uglavnom sleže ramenima, vrtoglavo je narasla, slepi taj porast pravdaju sudbinom. Najveća poluga za ostvarenje bolesnih ciljeva su oni koji drže sebe za inteligentne, a realno to nisu, oni koji slepo veruju u dezinformacije plasirane kroz (bilo koji) mejnstrim medij, korisni idioti, najčešće liberalne provenijencije, što naravno ne isključuje ni one sa desnog spektra. Oni koji ne vide širu sliku, vide samo neki nebitan, doduše često human, detalj koji zaklanja istinu, kao Mesec kod pomračenja Sunca. Nemam opravdanja za sve one pevače, glumce, političare, voditelje, analitičare, urednike i ostale javne lelemude, koji su zdušno pozivali na vakcinaciju, zahtevajući od ljudi da ubrizgaju otrov, a koji su nas uskratili izvinjenja i počastili ćutanjem kada je postalo očigledno da su prevareni. Možda očekujem previše, ali očekujem da nas na kolenima mole za oprost i dok se to ne desi, njihovo mišljenje na bilo koju temu meni ne znači ništa.

Svaka podela, ili barem većina bitnih, veštački je generisana i kontinuirano hranjena, da bi izborom između teze i antiteze duh vremena bio guran u distopijsku budućnost. Podela na istok i zapad, ruse i amere, leve i desne, Trampa i Putina, Đilasa i Vučića, nebitno je. Ako misliš da je EU rešenje ili Putin, ti si još jedna od budala, izvini, tako je. Oni što je bitno da mi moramo da vidimo iza vela obmane i ne nasedamo na rešenja koja nas vode pravo u tamnicu, prvo mentalnu, pa egzistencijalnu, a uskoro i fizički opipljivu.

Srčem poslednje gutljaje kafe, soc mi se lepi za zube dok preskačem kanale tražeći jutarnju muziku ili bilo koji drugi sadržaj koji ne zahteva upotrebu sinapsi. Na momente iskaču korisni i samo idioti, izvodeći svoje jutarnje tv predstave po ko zna koji put. 

Čeka me novi dan, radujem se uprkos svemu ....



Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...