Gde god da pogledam oko sebe neko odlazi. Odlaze mladi, srednjovečni, stari, doktori, medicinske setre, vozači, kuvari, inženjeri u tolikom broju da to slobodno možemo zvati egzodusom. Stalno dobijam mejlove sa obaveštenjima da je jedno poglavlje njihovih života zatvoreno, a otvoreno novo, neizvesno, ali obećavajuće. More razočaranih, spremnih da se upuste u nepoznato, da iza sebe zatvore vrata, odreknu se onoga što su do juče bili i pretvore se u nekog drugog, slepo koračajući u potrazi za srećom, ponekad prolazeći pored nje, vešto maskirane, a da je i ne primete.
Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite-možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.
Većina odlazi iz realnih, materijalnih ili drugih objektivnih razloga. Dosta im poniženja, uvreda, gledanja bubašvaba od ljudi koji se za nešto pitaju ili jednostavno beže od bede. Ljudi od integriteta, spremni da se odreknu svega da bi taj integritet zaštitili. Njihov gubitak je tragedija za sve nas, jer upravo su oni morali biti temelj neke nove budućnosti, što će i biti, ali verovatno tuđe. Razumem ih u potpunosti i žalim i sa njima i za njima.
Istorija celokupnog našeg prostora je dnevnik migracija, velikih i malih seoba. Samo u mojoj porodici većina je presađena sa jednog na drugo mesto. Naše, lične mikro migracije koje sa sobom nose more ispričanih i neispričanih priča o muci, bolu, adaptaciji, prihvatanju, stasavanju bez roditelja, ponekad i o sreći i novim ljubavima. Mene su promene uvek plašile, sama pomisao da me neko iščupa odavde budi mi nelagodu, iako znam da sam takav karakter da bih se mogao primiti gotovo bilo gde.
"Exsodus - a mass departure of people."
U dosadašnjem skromnom životu, samo jednom sam bio u iskušenju, a da budem iskren i pravoj prilici, da odem, i to posle pada poslednjeg bastiona kvazi komunizma u Evropi, tumora Srbije, udruženog zločinačkog poduhvata protiv sopstvenog naroda koji je doveo do ove metastaze vlasti koju imamo od dvehiljadite do danas, a od koje ni zračenje ne pomaže. Nakon "demokratskih" promena, za koje sam se na sreću ili nesreću borio skoro deset godina (i opet bih, čisto da ne bude zabune), apliciram za posao u Kanadi, razgovor za ATI putem fiksnog telefona, pokušaji da u 15 minuta sagovorniku dočaram ko sam ja, šta me vozi i šta sve znam. Razgovor izgleda tako što žmurim, naslonjen na jednu ruku, blago iskošene glave, hvatam svaku drugu ili petu reč, nečega što liči na engleski i pričam o onome što ja mislim da me pita (ne znam da li me je to stvarno i pitao), na podjednako lošem engleskom. Pored svega ostavljam dobar utisak i dolazim do poslednjeg kruga koji se odvija u Beogradu, tačnije hotelu Hajat. Nasmejani Kinez, razgovor potpuno nadrealan, sve što izgovori zvuči kao jedna duuuugačka reč, sa kineskim akcentom. Goodafternoonhowareyou? Aaaaa? Pokušavam da se skoncentrišem, molim da ponovi pitanje. Malo po malo navikavam se, ali do kraja razgovora nedovoljno. Ključnu grešku pravim na samom kraju, ne pristajem na promenu pozicije za koju sam aplicirao, tako da posle par dana bivam obavešten da su od nas četvorice izabrali nekog drugog. Sam odlazak na razgovor bio je trauma za sebe, nemam ni jednu smislenu košulju, ni jedan sako, molim burazera da mi pozajmi bilo šta ne bi li izgledao, koliko toliko, pristojno. Prosto mi je i tužno i smešno kada pomislim na to. Nakon toga sam rešio da pre ili kasnije započnem sopstveni posao.
Gledano iz današenjeg ugla, srećan sam što tada nisam otišao. Volim da putujem, volim da obilazim razne gradove i države, volim druge ljude i kulture. Zapad je jedno divno mesto, ali nije krojeno za mene, tačnije ni za koga od nas, jer nisam spreman da budem rob, mali Indus u kolonijalnoj Britaniji, srećan što je dobio priliku da šeni ispred dojučerašnjih tlačitelja. Na stranu što mislim da uživaju u plodovima hiljadugošnje pljačke (koja na neki način i dalje traje), blagu otetom od drugih do kojeg su došli gazeći milione leševa malih naroda sličnih nama, i sada kada su se obogatili, umili, oprali krvave ruke, drže nam lekcije iz kulture, a istovremeno podržavaju najgore među nama. Mnogi kažu da su samo iskoristili priliku, da bi mi bili isti, ali to ih ni u jednoj varijanti ne amnestira (možda i bi, ali nismo bili i tačka, dalja rasprava je besmislena). Istok, koji je priča za sebe, retko ko uzima u obzir kao alternativnu, barem dugoročnu. Nisam spreman da se odreknem sestre, prijatelja, roditelja, plakanja na ramenu, bazena utorkom uveče, vožnje bajsom, pljuvanja televizora kada se peder ili ono drugo stvorenje pojavi (decu bi naravno vodio sa sobom:). Reći ćete da većina ovih stvari može i tamo (negde) da se radi, da ću se sa dragim ljudima čuti telefonom ili gledati. To je verovatno tačno, samo što ja na prste jedne ruke mogu da prebrojim one koji to stvarno i čine, a osećaj fizičke prisnosti ne može se simulirati u virtuelnoj stvarnosti. Nemojte me pogrešno razumeti da mislim da je ovde dobro, ne mislim, daleko od toga, posebna je tema šta sve ovde ne valja. Mi smo u vakumu između ovde i nigde, u konstantno silaznoj putanji, a ja sam jedan od retkih ko je u prilici da život sebi organizuje prema sopstvenoj meri. U knjizi "Očevi i oci" ima fragment kada jedan od junaka priča kako se kod kuće, kada je hladno, u balegi greju noge, na zaprepašćenje auditorijuma, mislim da je to najbolja alegorija na ono kako se ja trenutno osećam.
Odjednom me nije nimalo sramota što mi je zemlja neuka i zabita, orijentalna, odjednom vidim u ozbiljnosti sa kojom se moj gladni narod odnosi prema životu, njegovu moralnu, ljudsku uzvišenost nad lagodnom mušičavošću ovoga što oko mene pije čaj, već stotinama godina at foru o’ clock, ima univerzitete već osam stoleća i kraljevsku porodicu koja je još u šesnaestom veku razrešila svoje obrenovićevsko-karađorđevićevske međusobice. Prkosno, nekako u inat, pričam im najgroznije priče koje mi padaju na pamet; kako ja, jedanaestogodišnjak, 4. decembra četrnaeste, gledam vešanje sedamnaestogodišnjeg Mihajla Radojčića na Terazijama između ‘Balkana’ i ‘Moskve’, kako je izgledalo okrvavljeno telo moje sedmogodišnje sestre Cvete u koju je, tek nekoliko metara udaljenu od mene, udarila granata austrijskog merzera; na kraju im, malo zgađenim, pričam biser-priču o Milomiju, koga sretosmo otac i ja gde iznad sela Krst na Rudniku, jednog novembarskog dana čuva stoku. Zemlja je zamrznuta od jutarnje suvomrazice i Milomij, objašnjavam detaljno Englezima, cupka u mestu i trčka oko stoke ne bi li se makar malo zagrejao.
– Kako izdržiš tako bos? – pita ga moj otac.
– Još malo – kaže Milomij – dok se prva krava ne pobalega. Onda ti dolazi divota: noge u toplu balegu, ništa lepše od toga, penje se toploća sve do ušiju!
John poče grohotom da se smeje.
– For goodness sake, Steven, what a story!
Profesionalno postoji žal što nisam imao priliku da se dokažem negde gde se rad, umeće i posvećenost ceni. Kada razmišljam o tome osećam strah da li bih bio dovoljno dobar, da li je ono što radim, ovde i sada, merljivo i uporedivo sa karijerom u tehnološki razvijenijem svetu, koji se merdevinama razvoja popeo visoko, a onda te merdevine za sobom spalio.
Teška srca postajem svestan, da se otadžbina prazni, pravi se prostor za neke druge ljude, koji će na našim ognjištima praviti divne vile, uzgajati pšenicu i točiti alkalnu vodu za bogataše u boljem slučaju, ili u gorem, prostor za koncentracioni logor za sve one na periferiji EU u kojem rad za minimalnu platu oslobađa. Čuvari u tom logoru biće, saradnici okupatora, mnogi današnji političari, njihova deca i partijski poslušnici, pola ljudi, pola amebe, koji melju sve pod sobom, ne obazirući se na budućnost ni svoje, ni naše dece. Ono što me posebno boli je što jedino mogu da budem nemi posmatrač celog tog procesa, ubeđen da je naša sudbina negde u Briselu, Moskvi, Beču, Berlinu i Vašingtonu već napisana (verovatno u konferansu neke velike banke), sa đavolom potpisana, a na RTSu, Pinku i N1 (da i N1) gledamo uživo prenos. To ne opravdava našu predaju, ne opravdava to što smo digli ruke od malih stvari koje se mogu popraviti, tako što ćemo biti bolje komšije, bolji ljudi, bolji roditelji, skupljati đubre na ulici, čuvati reke, učiti decu, gasiti TV kada se gologuze spodobe pojave. Utopijski verujem da primerom možemo podstaći druge i da ti naši potoci mogu jednog dana formirati reku promena, u kojoj će se barem naša deca kupati.
Drugi tip ljudi su oni koji beže, odlaze bežeći od sebe samih, nadaju se da će tamo negde pronaći neku bolju verziju sebe. Lagano pakuju svoje probleme u kofer, nose ih sa sobom, da bi ih ponovo zasadili i ulili im novi život, kalemljeći nove, sveže i živopisne. Neki od njih su kao mala deca, večito ljubomorni na jedinu igračku drugara iz parka, bez obzira što su okruženi drugim, boljim. Žele da pobegnu od svega, da oslobođeni tereta prošlosti, laki kao pero krenu sve iz početka, sa željom da sve ide od ruke iz prve, uz minimalan trud. Međutim kao u "Danu Mrmota" ponavljaju iste greške iznova i iznova. Mnogo im je teško kada shvate da je u biti sve isto, da se ništa krucijalno nije promenilo i da je energija potrošena uzaludno, a vreme nepovratno potrošeno. Njihovo begstvo često i nije u inostranstvo, jednostavno beže u drugi život.
Može li se pobeći od samoga sebe? Koliko daleko ili duboko je potrebno otići da bi li se sakrili? Da možemo krenuti iz početka, od prazne table, da li bi sve bilo drugačije? Ako nemamo talenta za crtanje života, da li je novi papir garancija da će i novi crtež biti bolji? Možda je ipak bolje dečijom naivom, jarkih boja, ulepšati postojeći.
Do povratka ...
P.S. Pročitajte odgovor jednog gasterbajtera :)
Photo by Denny Müller on Unsplash
Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite-možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.
Duško Radović
Većina odlazi iz realnih, materijalnih ili drugih objektivnih razloga. Dosta im poniženja, uvreda, gledanja bubašvaba od ljudi koji se za nešto pitaju ili jednostavno beže od bede. Ljudi od integriteta, spremni da se odreknu svega da bi taj integritet zaštitili. Njihov gubitak je tragedija za sve nas, jer upravo su oni morali biti temelj neke nove budućnosti, što će i biti, ali verovatno tuđe. Razumem ih u potpunosti i žalim i sa njima i za njima.
Istorija celokupnog našeg prostora je dnevnik migracija, velikih i malih seoba. Samo u mojoj porodici većina je presađena sa jednog na drugo mesto. Naše, lične mikro migracije koje sa sobom nose more ispričanih i neispričanih priča o muci, bolu, adaptaciji, prihvatanju, stasavanju bez roditelja, ponekad i o sreći i novim ljubavima. Mene su promene uvek plašile, sama pomisao da me neko iščupa odavde budi mi nelagodu, iako znam da sam takav karakter da bih se mogao primiti gotovo bilo gde.
"Exsodus - a mass departure of people."
U dosadašnjem skromnom životu, samo jednom sam bio u iskušenju, a da budem iskren i pravoj prilici, da odem, i to posle pada poslednjeg bastiona kvazi komunizma u Evropi, tumora Srbije, udruženog zločinačkog poduhvata protiv sopstvenog naroda koji je doveo do ove metastaze vlasti koju imamo od dvehiljadite do danas, a od koje ni zračenje ne pomaže. Nakon "demokratskih" promena, za koje sam se na sreću ili nesreću borio skoro deset godina (i opet bih, čisto da ne bude zabune), apliciram za posao u Kanadi, razgovor za ATI putem fiksnog telefona, pokušaji da u 15 minuta sagovorniku dočaram ko sam ja, šta me vozi i šta sve znam. Razgovor izgleda tako što žmurim, naslonjen na jednu ruku, blago iskošene glave, hvatam svaku drugu ili petu reč, nečega što liči na engleski i pričam o onome što ja mislim da me pita (ne znam da li me je to stvarno i pitao), na podjednako lošem engleskom. Pored svega ostavljam dobar utisak i dolazim do poslednjeg kruga koji se odvija u Beogradu, tačnije hotelu Hajat. Nasmejani Kinez, razgovor potpuno nadrealan, sve što izgovori zvuči kao jedna duuuugačka reč, sa kineskim akcentom. Goodafternoonhowareyou? Aaaaa? Pokušavam da se skoncentrišem, molim da ponovi pitanje. Malo po malo navikavam se, ali do kraja razgovora nedovoljno. Ključnu grešku pravim na samom kraju, ne pristajem na promenu pozicije za koju sam aplicirao, tako da posle par dana bivam obavešten da su od nas četvorice izabrali nekog drugog. Sam odlazak na razgovor bio je trauma za sebe, nemam ni jednu smislenu košulju, ni jedan sako, molim burazera da mi pozajmi bilo šta ne bi li izgledao, koliko toliko, pristojno. Prosto mi je i tužno i smešno kada pomislim na to. Nakon toga sam rešio da pre ili kasnije započnem sopstveni posao.
Gledano iz današenjeg ugla, srećan sam što tada nisam otišao. Volim da putujem, volim da obilazim razne gradove i države, volim druge ljude i kulture. Zapad je jedno divno mesto, ali nije krojeno za mene, tačnije ni za koga od nas, jer nisam spreman da budem rob, mali Indus u kolonijalnoj Britaniji, srećan što je dobio priliku da šeni ispred dojučerašnjih tlačitelja. Na stranu što mislim da uživaju u plodovima hiljadugošnje pljačke (koja na neki način i dalje traje), blagu otetom od drugih do kojeg su došli gazeći milione leševa malih naroda sličnih nama, i sada kada su se obogatili, umili, oprali krvave ruke, drže nam lekcije iz kulture, a istovremeno podržavaju najgore među nama. Mnogi kažu da su samo iskoristili priliku, da bi mi bili isti, ali to ih ni u jednoj varijanti ne amnestira (možda i bi, ali nismo bili i tačka, dalja rasprava je besmislena). Istok, koji je priča za sebe, retko ko uzima u obzir kao alternativnu, barem dugoročnu. Nisam spreman da se odreknem sestre, prijatelja, roditelja, plakanja na ramenu, bazena utorkom uveče, vožnje bajsom, pljuvanja televizora kada se peder ili ono drugo stvorenje pojavi (decu bi naravno vodio sa sobom:). Reći ćete da većina ovih stvari može i tamo (negde) da se radi, da ću se sa dragim ljudima čuti telefonom ili gledati. To je verovatno tačno, samo što ja na prste jedne ruke mogu da prebrojim one koji to stvarno i čine, a osećaj fizičke prisnosti ne može se simulirati u virtuelnoj stvarnosti. Nemojte me pogrešno razumeti da mislim da je ovde dobro, ne mislim, daleko od toga, posebna je tema šta sve ovde ne valja. Mi smo u vakumu između ovde i nigde, u konstantno silaznoj putanji, a ja sam jedan od retkih ko je u prilici da život sebi organizuje prema sopstvenoj meri. U knjizi "Očevi i oci" ima fragment kada jedan od junaka priča kako se kod kuće, kada je hladno, u balegi greju noge, na zaprepašćenje auditorijuma, mislim da je to najbolja alegorija na ono kako se ja trenutno osećam.
Odjednom me nije nimalo sramota što mi je zemlja neuka i zabita, orijentalna, odjednom vidim u ozbiljnosti sa kojom se moj gladni narod odnosi prema životu, njegovu moralnu, ljudsku uzvišenost nad lagodnom mušičavošću ovoga što oko mene pije čaj, već stotinama godina at foru o’ clock, ima univerzitete već osam stoleća i kraljevsku porodicu koja je još u šesnaestom veku razrešila svoje obrenovićevsko-karađorđevićevske međusobice. Prkosno, nekako u inat, pričam im najgroznije priče koje mi padaju na pamet; kako ja, jedanaestogodišnjak, 4. decembra četrnaeste, gledam vešanje sedamnaestogodišnjeg Mihajla Radojčića na Terazijama između ‘Balkana’ i ‘Moskve’, kako je izgledalo okrvavljeno telo moje sedmogodišnje sestre Cvete u koju je, tek nekoliko metara udaljenu od mene, udarila granata austrijskog merzera; na kraju im, malo zgađenim, pričam biser-priču o Milomiju, koga sretosmo otac i ja gde iznad sela Krst na Rudniku, jednog novembarskog dana čuva stoku. Zemlja je zamrznuta od jutarnje suvomrazice i Milomij, objašnjavam detaljno Englezima, cupka u mestu i trčka oko stoke ne bi li se makar malo zagrejao.
– Kako izdržiš tako bos? – pita ga moj otac.
– Još malo – kaže Milomij – dok se prva krava ne pobalega. Onda ti dolazi divota: noge u toplu balegu, ništa lepše od toga, penje se toploća sve do ušiju!
John poče grohotom da se smeje.
– For goodness sake, Steven, what a story!
Profesionalno postoji žal što nisam imao priliku da se dokažem negde gde se rad, umeće i posvećenost ceni. Kada razmišljam o tome osećam strah da li bih bio dovoljno dobar, da li je ono što radim, ovde i sada, merljivo i uporedivo sa karijerom u tehnološki razvijenijem svetu, koji se merdevinama razvoja popeo visoko, a onda te merdevine za sobom spalio.
Teška srca postajem svestan, da se otadžbina prazni, pravi se prostor za neke druge ljude, koji će na našim ognjištima praviti divne vile, uzgajati pšenicu i točiti alkalnu vodu za bogataše u boljem slučaju, ili u gorem, prostor za koncentracioni logor za sve one na periferiji EU u kojem rad za minimalnu platu oslobađa. Čuvari u tom logoru biće, saradnici okupatora, mnogi današnji političari, njihova deca i partijski poslušnici, pola ljudi, pola amebe, koji melju sve pod sobom, ne obazirući se na budućnost ni svoje, ni naše dece. Ono što me posebno boli je što jedino mogu da budem nemi posmatrač celog tog procesa, ubeđen da je naša sudbina negde u Briselu, Moskvi, Beču, Berlinu i Vašingtonu već napisana (verovatno u konferansu neke velike banke), sa đavolom potpisana, a na RTSu, Pinku i N1 (da i N1) gledamo uživo prenos. To ne opravdava našu predaju, ne opravdava to što smo digli ruke od malih stvari koje se mogu popraviti, tako što ćemo biti bolje komšije, bolji ljudi, bolji roditelji, skupljati đubre na ulici, čuvati reke, učiti decu, gasiti TV kada se gologuze spodobe pojave. Utopijski verujem da primerom možemo podstaći druge i da ti naši potoci mogu jednog dana formirati reku promena, u kojoj će se barem naša deca kupati.
Drugi tip ljudi su oni koji beže, odlaze bežeći od sebe samih, nadaju se da će tamo negde pronaći neku bolju verziju sebe. Lagano pakuju svoje probleme u kofer, nose ih sa sobom, da bi ih ponovo zasadili i ulili im novi život, kalemljeći nove, sveže i živopisne. Neki od njih su kao mala deca, večito ljubomorni na jedinu igračku drugara iz parka, bez obzira što su okruženi drugim, boljim. Žele da pobegnu od svega, da oslobođeni tereta prošlosti, laki kao pero krenu sve iz početka, sa željom da sve ide od ruke iz prve, uz minimalan trud. Međutim kao u "Danu Mrmota" ponavljaju iste greške iznova i iznova. Mnogo im je teško kada shvate da je u biti sve isto, da se ništa krucijalno nije promenilo i da je energija potrošena uzaludno, a vreme nepovratno potrošeno. Njihovo begstvo često i nije u inostranstvo, jednostavno beže u drugi život.
Može li se pobeći od samoga sebe? Koliko daleko ili duboko je potrebno otići da bi li se sakrili? Da možemo krenuti iz početka, od prazne table, da li bi sve bilo drugačije? Ako nemamo talenta za crtanje života, da li je novi papir garancija da će i novi crtež biti bolji? Možda je ipak bolje dečijom naivom, jarkih boja, ulepšati postojeći.
Do povratka ...
P.S. Pročitajte odgovor jednog gasterbajtera :)
Photo by Denny Müller on Unsplash
Comments
Post a Comment