Skip to main content

Pera, ponedeljak i poslovni minimum

Još jedan radni dan na izmaku, vračarska gungula u letnjim baštama blaziranih kafića, osmesi na licima putnika sa globalnog Titanika. Za stolom poznata lica, dvoje najbližih, koja viđam kontinualno poslednjih trideset i kusur godina, čekamo relativno nova lica koja su uplovila u naše živote, predmet tajnih priča i malih intriga.

Photo by Toa Heftiba on Unsplash

Naš zenit odavno je iza naših leđa, živimo od sećanja i starih odluka, bilo da se na njih ljutimo, bilo da ih se sa setom prisećamo. Svakog dana osećam kako starimo, osećam to na koži, osećam u porama, a najviše u pričama koje pričamo i načinima na koji to radimo. A u meni još uvek tinja strast, želja, želja da se upustim u nepoznato i izgubim odavde u potpuno nepoznatom pravcu, negde gde me sunce preznaja, a blagi vetar suši, dok se dim vijori iznad moje glave, kroz slamnati šešir.

Oko mene pregršt žena, divnih razvučenih osmeha, smejućih očiju i povremeno umornih pogleda, zavaljenih oko stola gradskog kafića u čijem društvu gotovo uvek uživam hraneći se njihvom nesputanom energijom.

Danas se od žena očekuje mnogo; nežnost, snaga, odlučnost, ravnopravnost na svim planovima. S druge strane u njima tinja plamen urođenih afiniteta, potreba da budu željene, voljene, osvojene i prepuštene. Iza persone, maske, koju nose u javnosti nalazi se neko potpuno drugi, neko čije je lice videla samo nekolicina odabranih, brojka koja staje na prste jedne ruke radnika pilane.

Žene su, većinom, na talasu novih vrednosti koje su nam nekada delovale tako privlačno, tragajući za emancipacijom, izgubile status obožavanih. Tražeći ravnopravnost digle su ruke od magične privlačnosti koju je njihova ženstvenost budila u nama, istovremeno šizofreno čeznući za pažnjom, tačnije opsednutošćostu, koju smo nekada osećali.

Pa to su bile muke, pa to su bile pažnje, hiljade lepih stvari bile su bile potrebne da nekoga, ko ti se baš sviđa, odvedeš u krevet (prim. Kristijana Golubovića). Čekanje na ćoškovima koje potire nepreciznost fiksnih telefona, vulkan u stomaku kada zazvoni taj isti telefon, jutarnja erekcija na davno dobijeni osmeh, bes jer ti nije preneta poruka i babin smešak dok se pravda da je zaboravila da je prenese.

Bembanje, utovar, prcanje, tucanje, jebanje, taslačenje, trćenje, guženje, kolokvijalni izrazi koje, mi muškarci, koristimo samo u malim krugovima. Nekako uvek mislim da su žene iznad toga, da one o tome i ne razmišljaju, pogotovo dok nas sa prezirom gledaju kada nam, kao leptir, neki od ovih izraza izleti kroz usta. Ipak znam da i kod njih izaziva podjednako intenzivno, ako ništa drugo, interesovanje opisano masnim opaskama u probranom društvu. Poznata pesma kaže, one misle isto što i mi, mada nisam potpuno uveren u krajnje motive, jer su muškarci uglavnom jednodimenzionalna bića. Druga dimenzija žena usmerena je na žensku percepciju, kao u izreci da se žene skidaju radi muškaraca, ali se oblače radi drugih žena.

Na talasu emancipacije, za koji nisam siguran da su ga baš takvog želele, partneri su postali nedosanjani san, razvrstan u tri kategorije: nepresušni izvor prihoda, hrana za dušu i hrana za telo. Nepresušan izvor prihoda otelotvoren je u vremešnom starkelji koji je pun para i kome je duša u nosu, konstantno iščekujući da ode u večna lovišta, a svoju imovinu prelije u džepove ucveljene udovice i njenih najboljih prijateljica. Hrana za dušu u romantičnom drugaru koji u svim okolnostima razume i saoseća hormonalni neizdrž koji žena oseća, sa potencijalom da se konvertuje u dinamičku energiju i hranu za telo ili barem u pasivnog gledaoca pozorišne predstave ili koncerta. Hrana za telo otelotvorena je u snažnom Peri koji je uvek spreman da pruži poslovni minimum, makar ponedeljkom, potreban da zadovolji. Deluje mi da je nada izgubljena da se barem dve do tri kategorije mogu naći u jednoj personi.

Kada slušam kako žene pričaju o partnerima iz jedne od tri ključne kategorije, ne znam da li ženama više treba ono što oni nude ili ono što će se o njima pričati ili se priča. Nekad imam utisak da su svi ti verbalni romani o zavođenjima, seksu, parama, moći, želji i čežnji potreba da ih društvo vidi u svetlu neodoljivih, vamp zavodnica, da se tu radi samo o (njihovom međusobnom) takmičenju koje hrani samopotvrdu neophodnu za samopouzdanje. Jer nama, muškarcima (koji se još uvek tako osećaju), su one dovoljne takve kakve jesu, ta njihova neodoljiva ženstvenost, bez balasta za koji misle da je neophodno da ga nose i potrebe da se takmiče sa nama i međusobno.

A ispod tog ega koji neprestano traži hranu u vidu pohvale i prihvatanja, čuči želja za pažnjom, želja da budu voljene sa svim svojim manama, želja da se prepuste i budu nežnija, nikako slabija, stvorenja, želja toliko u suprotnosti sa onim što nam se nameće kao standard. Danas su žene, izmanipulisane očekivanjem, društvom i školom, pristale da ih izguraju iz centra naših života, ne primećujući da je sve ono što ih čini neodoljivim danas postalo predmet ili poruge ili namerne degradacije, kao u slučaju muških spodoba koji se takmiče u ženskom sportu. Mislim da je ženama danas u stvari mnogo teže jer žive u muškom svetu, boreći se muškim sredstvima, preuzimajući muške obaveze, odbacujući  svoje najveće prednosti i ženstvenost kao svoje najače oružje.

Lagano podižemo čašu i nazdravljamo nadolazećoj nedelji, tačnije ponedeljku i razmišljamo o poslovnom minimumu koji bi trebalo da pružimo ...

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f...

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet...

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vr...

Rupa

Akademija, od milja zvana "Rupa", beogradski CBGB , jedno je od legendarnih andergraund mesta ovog grada na kojem su nam mnogi zavideli i žalili što nisu imali priliku da ga posete u vreme najvećeg sjaja. Kasnih osamdesetih smo bili klinci, nesvesni svega mračnog što se spremalo, a devedesetih suviše priviknuti na ono što se događalo. Mnogi su pisali o ovom kultnom mestu, želeo bih da dodam mojih pet centi, kako sam ja, izgubljeni klinac to doživeo, na kraju jedne epohe. Photo by Akademija Već od treće godine srednje na Akademiju smo gledali kao na mitsko mesto, pokušavali da uđemo, muvali se okolo. Ko zna koliko puta su nas oduvali sa vrata, prezrivo nas gledajući. Da bi ušli u "Rupu" trebala vam je propusnica ili probuđeno sažaljenje jednog od čvrstih momaka na ulazu , u suprotnom završili bi ste u KST-u. Par likova, namrgođenih njuški, ponekad i Bilja na malom stepeniku ispred vrata, a ispred njih gomila opuštenih frikova, od kojih su neki već uveliko bili...

Smrt jedne ideje

Telefon je neprestano zvonio, nadao sam se da će ignorisanje rešiti problem. Od kada sam se zaposlio u OZII skoro da nemam slobodnog vremena, jednostavno ideja je previše, snalažljivost smo morali da podignemo na nivo penzionera koji živi od svoje penzije. Moja porodica i dalje veruje da sam sekretar u odboru za bezbednost saobraćaja, koji rešava kosine, useke i "korićenja" reka. Photo by  Elijah O'Donnell  on  Unsplash Ideja je najopasnija stvar na svetu. Ako se ostavi bez kontrole, uz pionire, entuzijaste i altruiste može da pomera planine, ruši sisteme, usrećuje čitave narode. Apsolutno je neophodno saseći je u nastajanju, dok je još mladi pupoljak. Ranije se protiv nje borilo metodom grube sile, paljene su knjige, zabranjivane novine i časopisi, eliminisani nosioci. Interno u službi to zovemo, praistorija medijskog delovanja, mada neki sa setom i dalje gledaju na idole Gebelsa i Beriju (koji se doduše kao šef policije više bavio operativnim, a ne ideološkim aspe...

Štafeta

Štafeta mladosti za mene je najjači trip ex Jugoslavije. Neverovatno kolektivno ludilo, ili masovna hipnoza koje smo proživljavali, šokirani što i englezi ne rade to isto. Prvi simptom ludila je kada mislite da sa svima ostalima nešto nije u redu. Hm, ček, bolje o tome sada da ne razmišljam. Elem, prosto ne mogu da poverujem da je 12500 omladinaca spontano došlo na ideju da sa motkama u ruci trči po celoj državi, ne bi li odali počast bilo kome. Više volim da verujem da je Tito to smislio dok je pušio gandžu u periodu dosade između rata i Golog otoka. Tačno mogu da ga zamislim: on na plaži u kupaćim gaćama, puši spravu maskiranu u tompus, usput nateže skupoceni viski ne bi li se dodao, ispao mu stomak, dok Jovanka, onako guzata sa punđom na glavi paradira okolo, tada još lična sekretarica, besna što ne može da premesti Davorjankin grob iz dvorišta svoje buduće kuće, mrmlja sebi nešto u bradu, traži izgovor za svađu. Tito se pravi nezainteresovan, sam sa sobom vodi unutrašnji dijalog, ...

Solarna oluja

Popodnevno sunce u partnerstvu sa roletnom učinilo me je pospanom zebrom izvaljenom na krevetu. Žmurim, razvlačim se, dok svetlost polako nestaje. Najednom jak prasak, varnice iskaču iz svih štekera u stanu. Teško ustajem, oslonjen na jednu ruku, dolazim do prekidača, želim da upalim svetlo, ništa se ne događa. Nema struje. Okrećem se oko sebe, sat na šporetu ne trepće veselo, kako to obično čini. Otvaram ulazna vrata, na hodniku je već mrak, prekidači ne rade. Oseća se dim, vidim komšiju kako jedva gasi mali požar u kuhinji, srećom uspešno. Tražim mobilni, ne bih li osvetlio dubine mraka, nalazim ga u procepu pored naslona kauča. Podižem ga, mrtav je, ne radi. Ima veliku fleku preko celog ekrana. Čujem kako me neko spolja doziva, prvo nerazgovetno, zatim sve glasnije. Na ulici je već polumrak, čujem graju, otvaram prozor, klinci viču da im otvorim vrata ne radi interfon. Ništa se od uređaja ne čuje, ni automobili, ni muzika, samo glasovi. Ne znam šta se dešava, valjda će uskoro o...

Grobar istorije

Dobijam uputstva, odlazim na dogovoreno mesto. Čeka me lik, u odelu sa tankim belim prugicama, naočarima, prekrštenim rukama u predelu genitalija. Hladno klimne glavom, pokazuje mi da ga pratim. Ulazimo u neugledni ulaz, već je noć, sumnjivo mi je bilo što je razgovor za posao zakazan u 23h. Silazimo u podrum, iza čeličnih vrata počinje lavirint. Napred, levo, napred, desno, napred, napred. Posle desetak minuta, izlazimo u veliki prostrani mermerni lobi i prolazimo do vrata. Ulazim, sekretarica bujnih grudi i dubokog dekoltea, jakog karmina i dražesnog osmeha molim me da sednem na udobnu crvenu fotelju. Čekam. Čekam. Čekam. Nakon dvadesetak minuta, nizak gospodin, sa upadljivo zalizanom kosom zove me na razgovor. Photo by  Joanna Kosinska  on  Unsplash Vidim da ste se prijavili na dve pozicije, menadžer skrivanja podataka od javnog značaja, tzv Grobar Istorije i poziciju menadžera dovođenja u zabludu, interno, Falsifikator Istorije. Kolega koji se do skoro bavio fa...

Mala noćna evolucija dizenterične amebe

Nestrpljivo gledam na sat, uskoro će tri sata, ne mogu da dočekam da se izvalim na kauču uz novine i kafu nakon popodnevnog ručka. U glavi prebiram događaje sa poslednjeg samoupravnog sastanka. Struka u meni se buni, ali stvarno ne mogu da ulazim u sukob sa direktorom. Od kada sam se učlanio u partiju sve je krenulo uzlaznom putanjom, napokon sam dobio stan, a supruga je dobila posao u institutu. Tata je ogorčen što sam prestao da slavim slavu, ali šta bi drugovi iz komiteta rekli ako bi se to pročulo. Znam da mi niko ne brani, ali plašim se da bi me vratili na staru poziciju, kako bi onda mogli da planiramo letovanje u Baškim Vodama? Juče sam pisao nedeljni izveštaj o razgovorima sa kolegama, koji predajem našem portiru, koji je povremeno i direktorov vozač, ustvari bezbednjaku zaduženom za naše preduzeće. Ranije je glumio alkosa i ordinirao u "Poslednjoj šansi", dok ga nije razotkrio jedan od lokalnih momaka jakih pesnica, javno ga prozivajući da je "smrdljiva pandurč...

Kako sam sjebao svet

Mrzim ova dosadna podneva, danima gledam u monitor ekrana prateći DNK sekvence, sve izgleda kao u Matriksu. Sa nama je i kolega koji je došao iz Amerike da nam pomogne, odlično se slažemo i dobro sarađujemo, što je iznenađujuće s obzirom na moj loš engleski. Dugo se bavim genetikom, uvek me je intrigirala činjenica da smo svi mi samo parče dobro isprogramiranog softvera i genijalnog hardvera. Tek je razvojem računara to postalo toliko očigledno. Imamo centralnu procesorsku jedinicu, imamo magistrale, imamo periferne uređaje, imamo hard diskove, na nekom drugom, biološkom nivou. Photo by Bill Oxford on Unsplash Za medicinu i biologiju sam se zainteresovao slučajno, praktično da bih se dodvorio tadašnjoj simpatiji, s druge strane hakovanje me je još kao malog jako zanimalo, naročito mogućnost da nateraš neki stroj da radi ono što mu govoriš, da ga okreneš protiv njega samog, da ga nateraš da seje zarazu putem disketa i kasnije interneta. Neverovatno je da mi se sada pružila prilika da i...