Skip to main content

Ko je ovde ostao normalan, taj nije normalan

Jebene srednje godine, imaš nenormalnu potrebu da prebiraš po prošlosti, vadeći svetlucave momente, pretvarajući ih iz bižuterije u zlato. Pokušavam da napravim neku hronologiju nenormalnosti koju sam prigrlio kao normalnost. Žao mi je malo ovih razmaženih zapadnjaka, zato što ne znaju šta nas sve čeka u bližoj i malo daljoj budućnosti i moram priznati da je naša sreća, u opštoj nesreći, što smo nekako prirodno naviknuti na različite vidove katastrofa i devijantnog društvenog ponašanja.

Photo by Alex Iby on Unsplash

Malo pre raspada Jugoslavije, naše male nenormalnosti obično su bile benignog karaktera, npr. u vidu raspadnutog auspuha koji je sistematično terorisao komšiluk ili u vidu komšije dbeovca, za kojeg pretpostavljamo, da je revnosno prenosio razgovore iz naše kuće nekim "drugovima". Pojavom Slobodana, nenormalnost dobija na ubrzanju. Ma šta vam danas pričali, većina je bila opčinjena njime, ne zato što je on bio užasno pametan, već zato što kada neke stvari guraš pedeset godina ispod tepiha, samo je pitanje vremena kada će brdo na sredini dnevne sobe postati vidljivo, verovatno praćeno nekim, pomalo neprijatnim mirisom. 

Negde '90, nakon što se beli stojadin otišao u večna lovišta, umesto Mazde 323, koja se tek pojavila u našim krajevima, ćale se odlučuje za desetogodišnje privremeno rešenje u vidu čuvene, trula višnja peglice, peglice čiji je izgled sam po sebi nenormalan. Čuvene po tome što se uvek pokvari u najnezgodnijem trenutku, npr. dok prelazite Gazelu ili idete na dejt. Moram napomenuti da mi nismo bili bogati i stalno smo bili švorc, ali najviše zbog avanturističkog karaktera mojih roditelja. Te devedesete smo zakoračili u lonac u kojem se, izgleda još uvek, kao žabe kuvamo, dok se ne pretvorimo u sočne žablje batake, koje će neko u slast pojesti.

Početak poslednje decenije dvadesetog veka dočekao sam na sjajnoj žurci u Zagrebu, ne sluteći da će se za manje od godinu dana ceo naš svet polako raspasti. Pojavavom Jezde i Dafine, što će biti pandam berzi na zapadu i vere u to da je sasvim normalno da vam neko svakog meseca uplaćuje oko 20% uloženog, doduše uz promotivnu TV kampanju, otpočelo je vidljivo truljenje tadašnjeg režima. 

Šta ćeš nenormalnije od rata, koji je kao svoje toksične gasove ispuštao likove koji su bili tadašnji establišment, a mnogi on njih su to i danas, Arkane, Palme, Trefove, klanove i prvog ludaka države. Jednom sam čekao 5 sati da podignem, npr. 20 maraka, koje je keva dala nekoj menjačnici da nam isplati po šticovanom kursu, u veselom redu čiji se kraj nije nazirao.  Mogli ste na ulici razmeniti par kovanica, stare srpske valute, marke,  i tim novcem kupiti pola prodavnice, pošto su uglavnom bile prazne. Kevine čekove sam pisao po 20 odjednom, za npr. jedno piće u kafiću, znajući da do sutra sve to ništa neće vredeti. Da se ne lažemo imalo je to i svojih draži, recimo '93 sam proveo mesec dana na moru, sa skromnih 50 maraka, spavajući po podovima tuđih soba, u pećini na plaži Mogren, prašni kampa u Budvi ili obijene kućice na Adi Bojani.

Devedesete su tekle u sporom ritmu i pored svega što se dešavalo, ljubavi, razočarenja, rata i "tek je 12 sati", prigrlio sam tu našu potpunu nenormalnost i lagao bih ako bi rekao da sam bio nešto nesrećan. Onda '95 pogrom sunarodnika, koje su svoju naivnost i veru u pogrešne ljude platili gubitkom svojih domova, ostavljeni na milost i nemilost tadašnjeg neprijatelja, a koji mnogi danas doživljavaju kao normalan. Pa fucking Dejton, trenutak kada smo pomislili da je agnoniji kraj i da se period nekog normalnog života ubrzano približava, paralelno sa završetkom fakulteta. 

Kada je normalnost počela da se nazire, posle dugo vremena uspeo sam ponovo da odem u inostranstvo. Nas dvojca na Iosu, na kraju prve večeri ostajemo potpuno bez love, pošto su poslednje pare potrošene na trajekt i dve flaše votke iz free shop prodavnice na Grčkoj granici. Sledećih mesec dana, proveo sam noću radeći, danju družeći se sa mnogobrojnom ekipom iz otadžbine koja je bila u sličnom fazonu i kao vagabundo lutajući od smeštaja do smeštaja, od plaže do plaže, kapirajući to kao nešto normalno.

Suprotno mom očekivanju, nenormalnosti se od tada nižu kao niska bisera, malo usporavajući nakon oktobarskih promena, da bi danas živeli u društvu gde pola predsednik, pola dijagnoza, sve nas kolektivno smešta u ludnicu. Prihvatili smo ludake oko nas kao nešto normalno, njihove sulude izjave komentarišemo uz kafu, ćutke prelazimo preko društvene šizofrenije koja nas je odavno uvukla u crnilo. Očekujem uskoro prodaju čokolade sa bromazepanom, kao nešto najnormalnije, bacanje kroz prozor očajnika kao vikend hobi. Prihvatili smo i one male, svakodnevne, nenormalnosti, potpuno ih ignorišemo, komšije koje kroz prozor bacaju đubre, iz bese zovu policiju kada vam deca trče po stanu, prijavljuju penzionere kada izađu sebi da kupe hleb, nevaspitanje. Sve je to posledica metastaze ludila koje ćutke tolerišemo, teorija o slomljenom prozoru.

Svako stručno, da ne kažem priučeno lice, već na prvi pogled može uvideti stepen ludila prvog čoveka države, nije potrebno ni previše se truditi. U jednoj rečenici kontradiktorne izjave, napadi paranoje, izlivi besa, kukanje, balavljenje, besomučno laganje. Ja da sam se tako ponašao, ikada, keva bi me šakom opalila preko usta ne bih znao gde se nalazim, nikada više mi ne bi palo na pamet.

Ustajte vi zemaljsko roblje, zna se kako se sa ludacima, psihopatama opasnim po društvo postupa, ako terapija ne deluje.

Ako ste ovde ostali normalni, stvarno niste normalni  ...


Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan