Skip to main content

Prosopagnozija

Jutarnje sunce ošamarilo me je po obrazu. Otvaram oči, zuji mi u ušima. Na par santimetara od mene, poznata pidžama, poznati miris, ali potpuno nepoznato lice. Skačem iz kreveta dok neznanka u mom krevetu spava, ubeđen sam da sanjam. Trljam oči, odlazim prema kuhinji, uveren da sam još u snu, prolazim pored ogledala. Šok, u ogledalu je neki čovek, gleda me potpuno zapanjeno, lice uplašeno i bunovno, zarasla brada. Sada me već hvata stah i panika, utrčavam u dečiju sobu, tamo dvoje nepoznate dece, spokojno spavaju.

"Prosopagnosia, also called face blindness, is a cognitive disorder of face perception in which the ability to recognize familiar faces, including one's own face (self-recognition), is impaired, while other aspects of visual processing (e.g., object discrimination) and intellectual functioning (e.g., decisionmaking) remain intact."

Probija me hladan znoj, ubeđen sam da proživljavam košmar, surovo realan. Otvaram štek sa lekovima, moram u snu zaspati, da bih se probudio u poznatom svetu. Gutam tabletu i vraćam se u krevet. Omamljen, prvo na silu držim kapke zatvorenim, zatim ponovo padam u san, ubeđen da će jutro promeniti sve.

Budi me vrisak, udarci rukom, nepoznata žena u pidžami moje supruge, kleči na ivici kreveta i vrišti. U sobu, bauljajući, ulazi dvoje nepoznate dece, takođe u poznatim pidžamama i plačući se deru. Svi izgovaraju moje ime, urlaju, iako ih ne poznajem, a i izgleda ni oni mene. Vičem, ja sam, ja sam. Shvatam da nešto nije uredu, glasnom drekom uspevam da nadvisim njihove glasove, deca su već iscrpljena od plača, nemaju snage, dozivaju i moje i ženino ime, gledaju nas, gledaju se međusobno.

- Ja sam Żivan, smirite se.
- Lažeš, šta si uradio sa mojim mužem?

Mozak počinje da radi, povezujem stvari, shvatam da se nešto nije u redu. Na ulici je neobično mirno, ali se iz svih stanova, malo po malu, čuje sve jača vriska. Žena panično poziva nekoga telefonom, ne uspeva da dobije vezu, pretpostavljam da zove policiju. Hvatam je za ruke, jako stežem, deca se međusobno gledaju, gledaju nas, već su se smirila, čuče u ćošku.

- Mislim da nešto nije u redu, ovo je moj stan, prepoznajem pidžamu na tebi, kako si dospela ovde, zašto si obukla pidžamu moje žene, ko su ova deca?
- To je moja pidžama, ko si ti?
- Živan.
- Lažeš, ti nisi moj muž. Ovo nisu moja deca.

Međutim sumnja se uvlači kod nje, smiruje se, polako i ona shvata da nešto nije ok. Pada mi na pamet jedna ideja, na uvo joj šapućem moju omiljenu seksualnu maštariju, osmeh se pojavljuje na njenom licu, odgovara mi u istom fazonu, našom malom internom šalom. Okrećem se prema deci, mislim da sam shvatio šta se događa. Prepričavam im neku od dogodovština sa putovanja, kako sam slomio nogu i druge uspemene koje su samo naše. Smirujem ih, Bogu hvala, inteligentni su počinju da shvataju šta se događa, već počinju crnohumorne šale.

Uzimam telefon zovem prijateljicu, niko se ne javlja. Zovem drugu koja živi sama, počinjem priču, želim da proverim da li je problem samo kod nas, mada bučni glasovi iz susednih stanova jasno govore da je problem globalnih razmera. Pita me da li sam na nečemu, ustaje da opere zube, čujem vrisak, telefon kako pada, i prekid signala. Nakon desetak minuta, zvoni telefon, plač sa druge strane, shvata da sam u pravu, ne razaznaje sopstveno lice.

Photo by Igor Starkov on Unsplash
Vriska iz okolnih stanova se utišava tek nakon nekoliko sati. Na televiziji samo muzički kanali, neprekidno se vrte spotovi, nema živog programa. Silazim na ulicu, klošari preturaju po kontejnerima, oni i onako žive sami, ništa im nije neobično, dok ostali unezvereno šetaju, sa nepoverenjem gledaju sve, prodavnica zatvorena, mnogi su došli na posao, ali ne znaju ko tu radi, tako da se poslovođa ne usuđuje bilo koga da pusti u radnju.

U početku potpuna anarhija, svi kao da nosimo anonimus maske. Svet se parališe, sve se mora promeniti iz korena, ukoliko želimo šansu. Malo po malo, oslobođeni stega osude, ljudi se otvaraju, napokon mogu da kažu šta žele, svesni da ih niko ne prepoznaje.

Prošlo je već par meseci od kada je zavladala epidemija prosopagnozije. Malo po malo, nakon anarhije, red se vratio. Zahvalni smo Bogu što je bilo nekolicina imunih koji su se izborili za kontrolu nad društvom, iako nije bilo lako. Za imunost mogu zahvaliti natprosečnoj inteligenciji njihovih roditelja, koji su učestvovali u internacionalnom projektu boljeg društva, od kojeg se odustalo dolaskom Trampa na vlast. Kada je započeo eksperiment, roditelji su primili koktel vakcina nepoznatog sadržaja za jačanje imuniteta i izoštravanje čula. Zamislite koliko je teško organizovati vojsku ili policiju, bez da prepoznaju lica nadređenih. Bez moderne tehnologije, razvijene nakon kraha, to bi bilo nemoguće. Mobilisali su sve inteligentne, koji su logikom mogli da povežu stvari, bez obzira na hendikep, nemogućnost da i sami sebe prepoznaju u ogledalu.

Bolest nas je sve promenila, paradoksalno, na bolje. Više se nismo mogli osloniti na to da nekoga ovlaš poznajemo. Morali smo svako biće oko nas, svaku osobu koju volimo da upoznamo potpuno, da otkrijemo one teksture koje ga razlikuje od drugih. Glasovi su svakako pomagali, ali nikada niste bili potpuno sigurni sa kim stvarno pričate. Slična situacija je i na poslu. Svakodnevno susrećemo nova lica, ali stare poznanike. Situacija je imala i drugih pogodnosti. Broj prevara se drastično smanjio, jer su parovi svakodnevno imali novo iskustvo, uvek im se činilo da imaju seks sa drugom osobom i naglo je palo interesovanje za svingerske klubove. Sada se javio drugi problem, svi su želeli da iznova i iznova doživljavaju ista lica, ali to je bilo nemoguće. Čuo sam da je u Japanu napravljen klub u kojem specijalne elektrode direktno u mozgu stimilišu određeno područje i tako generišu sliku unapred poznatog lica.

Kada su prošli napadi straha i anksioznosti, doduše ne kod svih, svi smo počeli da se upoznajemo bolje. Morali smo mnogo više da pričamo, o svakome smo morali znati nešto što ga potpuno izdvaja od drugih. Da bi identifikacija bila pouzdana, svi smo imali tajne priče, koje bi posle opšte poznatih, šaputali dugima na uvo da bi bili sigurni da smo to mi. Vrlo nepraktično za javna obraćanja, ali funkcionalno u malim zajednicima. Govori su sada morali biti usmereni na suštinu, nije više prolazio onaj osećaj familijarnosti, jer su svi sa nepoverenjem započinjali slušanje. Glumcima, odnosno poznatima generalno, je bilo najteže, promena im je teško pala, drastično je porastao broj samoubistava među njima. Rijaliti programi su potpuno izgubili smisao, mada sam siguran da bi ih novi poredak sigurno zabranio.

Nepotizam je nestao, kao i korupcija, jer niko više nije imao poverenja da li priča sa pravom osobom, izbori su ukinuti, društvom je upravljalo društvo odabranih, koji su, ludom srećom, znali šta rade. Diktatura prosvećenih pravila je novo društvo, bazirano na kvalitetima ljudi, a ne na osnovu njihovog izgleda, veza i poznanstava. I ranije sam verovao da sto majmuna nikada ne može da napiše pesmu, ma koliko tresli po tastaturi i da o sudbini države ne mogu da odlučuju laici, naivčine i budale. Soliter ne mogu da projektuju oni koji nisu arhitekte, osim ukoliko ste neobično hrabri da živite u jednom takvom, napravljenom od strane amatera, na obali reke. Nije mi jasno kako nas nije bio strah dok smo živeli u svetu kojim su upravljali diletanti. Kada je novi sistem uspostavljen, bez obzira na tehnologiju koja je u međuvremenu razvijena, povratak na staro više nije bio moguć. Malo je zastrašujuće što zavisimo od dobre volje imunih, stalno postoji strah da ćemo završiti zloupotrebljeni u nekom totalitarnom društvu, mada staro nije bilo daleko od toga, nebitno što nas je establišment ubeđivao u suportno.

Sviće, podižem kapke, danas ponovo upoznajem svet ...

Comments

Popular posts from this blog

Kako se kalio čelik

Braće Jerković, radničko naselje na periferiji Beograda u kojem sam proveo detinjstvo i koje me je umnogome oblikovalo kao ličnost, zauvek će ostati deo mene. Kraj policajaca, socijalnih slučajeva, krimosa, radnika i dođoša iz svih krajeva bivše države, koji istovremeno, pored svih nedostataka, volim, ali i mrzim. Da bi mogli da zamislite kako je izgledalo odrastanje prvo moram da vam dočaram geografiju zavičaja.  Na severozapadnoj granici naselja nalazi se mitska Marinkova bara, lavirint malih ulica naseljenih Ciganima, danas Romima, mesto gde Kusturica uvek može svratiti po malo inspiracije. Dok se padinom Zaplanjske penjete istočno prema stadionu Voždovca, čiji se najverniji fanovi slikovito zovu Invalidi, počinje stari Jerković, mešavina privatnih kuća i prvih radničkih zgrada, sa osnovom školom "Branislav Nušić", hirurški podeljenom ulicom, gde su dva krila povezana pasarelom. Danas ćete je prepoznati po tržnom centru Stadion, prvom susedu, koji sa Centralnim Grobljem f

Pornografija naše mladosti

Dugo sam se razmišljao kako da napišem ovaj post, a da bude pristojan, korektan i da ne veliča pornografiju kao takvu, pogotovo ne sve ono negativno vezano za nju, a sa druge strane da opiše tu nevidljivu povezanost, ne samo mene, već celih generacija dečaka i muškaraca (možda i žena, ali do tih informacija je teško doći i ukoliko je neka od vas spremna da gostuje na tu temu rado ću objaviti pogled iz ženskog ugla) i ulogu u našem odrastanju. Pornografija nekad i danas potpuno su dva različita pojma, poredimo fiću i porše, s tim što nam je porše već peti auto ispred ogromne vile, nakon što smo se obogatili, a za fiću nas vezuju mladalačke uspomene, čuvamo ga zbog zadnjeg sedišta za koje smo emotivno vezani. " Pornography (often abbreviated porn) is the portrayal of sexual subject matter for the exclusive purpose of sexual arousal." Na samo pominjanje pornografije većini čistunaca se diže kosa na glavi, verovatno opravdano, ali kada si klinac, ona je zvezda vodilja, svet

Biti štreber

Od kada znam za sebe škola, tačnije želja za znanjem, je kod nas meta podsmeha. Od prvog razreda možete čuti decu kako vršnjake nazivaju pogrdnim imenima jer su pametnija ili žele da znaju više. Pokušaću da dočaram šta za mene znači škola, zašto je ona karta za slobodu, zašto sam uvek bio ponosan kada me zovu štreberom i zašto se pokušava i, nažalost, uspeva sistematsko uništavanje obrazovnog sistema u Srbiji. Photo by  Cole Keister  on  Unsplash Danas bi verovatno bio neki hausmajstor da profesorka matematike nije prepoznala, kakav-takav, talenat za matiš u petom razredu. Strpljivo me je pripremala za takmičenja, uporno, bodrila i utabala put mojoj karijeri. Kada mi je ulila poverenje u samoga sebe išlo je lako, 15 godina neprekidnog učenja, školovanja i to je to. Ko kaže da ima prečica ili laže ili je neverovatan talenat, što je moguće, ali izuzetno retko. Prosto ne verujem dok gledam one idiotske reklame koje vam prodaju san da će od vas za 3 meseca napraviti vrhunske, instan