Kada ugledamo nešto lepo, osećamo iz dubine stomaka silu koja nas tome vuče, osećamo potrebu da budemo obasjani nevidljivim zracima kojima nas lepo privlači sebi. I bez obzira šta je to, obuzeti smo istim osećajem unutrašnje sreće koja se iz nas preliva i od naših profanih, običnih, života, pravi svete, izuzetne. To lepo, ima nešto u sebi, što bi se filozofskim rečnikom reklo dispoziciju, moć, da nas očara, i ta moć objašnjava zašto je lepota uvek bila deo religioznog i magijskog iskustva, danas umetničkog. Ako pažljivo čitamo Platona, između redova možemo naslutiti da nas lepo uzdiže do spoznaje božanskog, doduše uz znanje stečeno inicijacijom u misterije. Photo by Stavrialena Gontzou on Unsplash U antici, osnovno pitanje svih pitanja bilo je šta jeste, kao i šta je to što neku stvar čini onim što ona jeste. Drevni ljudi su verovali da u stvarima postoji nešto što ih čini takvim kakve one jesu. To nešto ne može se videti, ne može se osetiti, nije dostupno ni jednom čulu, organu, obit...
Prolazi polako peta godina od uvertire za globalnu diktaturu koju svi pamtimo kao COVID PLANdemiju. Sada kada su se slegli utisci, jasno je da je ceo projekat bio test inteligencije, koji mnogi nisu položili, što sužava prostor za nikad potrebniji optimizam. Meni lično najteže je palo razočarenje u ljude, često meni i dalje jako drage, i njihova podložnost ispiranju mozga i nedostatak kritičkog mišljenja. Sve bih mogao da oprostim i preko svega da pređem, osim preko spremnosti da nekoga označe žutom trakom, da mu zabrane kretanje, da mu zabrane da iznosi stav, a pod opravdanjem rasnih, pardon, medicinskih uverenja i strahom za sopstvenu guzicu. Znam da su bili pod hipnozom mas medija, ali to ih ipak, nažalost, ne opravdava. Jedino što bi moglo, i to delimično, je: izvini, nisam bio u pravu. Za mene lično plandemija je bila motiv da pogledam iza zavese gde čarobnjak iz Oza izvodi svoju predstavu, jer do tada sam i sam hodao sa povezom. A ko jednom vidi ne može više da ne vidi, plava pil...